Strahovi naši… koji nas parališu, uznemiravaju, ograničavaju…trebalo bi da se pri susretu, umesto da kažemo “zdravo, kako si”, pozdravimo sa “ne plaši se, ne brini toliko”… a svako će, već, znati koji je njegov strah.
Zato – ne plaši se: aviona, lifta, visine, pauka, da si smešan, da si glup, ne plaši se nasilnika, mraka, porodjaja, neuspeha, bolesti, smrti, ne plaši se da voziš, da (ne)uspeš, da budeš srećan, ne plaši se… ne plaši se da odeš ako ti ne valja, da putuješ, da kažeš šta misliš, ne plaši se pasa, zmija, šefa, ne plaši se da ne umeš, da ne možeš, da ćeš pasti, da ćeš umreti, ne plaši se noći, ispita, nesreće, ne plaši se  dubine, Boga, djavola, duhova, zubara, bolesti, nesreće, smrti, šta će drugi ljudi da kažu, otvorenog prostora, zatvorenog prostora, groma, injekcije, bakterija, drugih nacija i vera… ne plaši se crne mačke, urokljivih očiju, lažnih prijatelja i pravih neprijatelja… jer sve se posloži kako mora, plašili se mi ili ne… i često ispadne da smo se plašili pogrešne stvari jer je opasnost bila negde drugde.
Ne plaši se. Živi.