Ima tako ljudi i žena mračnih, namrštenih lica na kojima se odmah vidi težak karakter… i nikad mi neće biti jasni ljudi koji sa punom svešću baš takve izaberu da se s njima bude, ležu, mažu paštetu na hleb, sede u dnevnoj sobi, traju svoj vek… ne mogu da verujem da nisu videli ono što je svakom na prvi pogled vidljivo… tešku narav tih ljudi koja će odrediti sudbinu svima oko njih i učiniti da im svaki božji dan koji provedu na zemlji bude doživotna robija… da li nisu videli… da li su videli pa mislili, siroti, – otopiće oni taj led, podići će te uglove usana u osmeh, zagrejaće hladne oči… da li su videli pa mislili – to mi treba, to zaslužujem, nekog da me jede, deo po deo, dok god sam živ… zašto neki ljudi pri punoj svesti biraju sebi omču oko vrata… treba to podneti, treba izdržati one koje jedva preživite dok sa njima stojite u redu, koje jedva pozdravite u hodniku zgrade, one koji obore temperaturu gdegod da udju… one koji, hvala Bogu, samo prodju pored vas, ali odu da unesreće svaku kuću u koju udju, a najviše onu u kojoj ostanu… ljude koji, makar vas ne poznaju, izgledaju smrtno ljuti na vas i ceo svet, bez razlike, zbog svih vaših grehova znanih i neznanih… ne razumem taj mazohizam, to strpljivo mučeništvo koje su izabrali onda kad su rekli “uzimam” nekom koga treba zaobići, preskočiti, a ponajmanje razumem ono, kad izgledajući iskreno uvereni u to što kažu, izgovore “ma nije on loš, ima dobru dušu”… a upravo je duša ta koja je oblikovala prazninu u očima, taj grč oko usana i lice koje je teško gledati bez da vas uznemiri.