Imati dar da razumemo tudje potrebe i osećanja i da na račun toga pravimo kompromis sa odraslim ljudima kao da su deca “ma neka, pusti ga, on je mali”… imati prirodnu sposobnost da shvatimo tudje gledište i prihvatimo ga napustivši svoje jer mi to možemo a drugi ne može… imati zrelost da spustimo loptu i budemo pomirljivi kad je neman preko puta nas… imati taj dar znači, ustvari, nositi krst i znači nositi dres protivničkog tima i davati sebi autogolove… zreli su sve razumeli – ovi drugi nisu morali, zreli su prihvatali zarad igre, da nastavi da traje – a ovi drugi su stalno pomerali kamen u tudje dok ovi nisu ostali na svom terenu veličine konfete, a svetom su zavladali manje pametni i nezreli, ali drčni i nepopustljivi, oni što nemaju dilemu jer nemaju znanje… perfektna, blagoslovena kombinacija… što neko reče “ništa ti ne daje takvu samouverenost kao diploma o završenoj osnovnoj školi”… tačno… što manje znaš sve si sigurniji jer ne vidiš druge opcije… to je to, jedno, sasvim ti je jasno… stvarno ih ne vidiš i siguran si u tu jednu koju gledaš kroz durbin… samo nju… savršenstvo i lakoća koje mudri nikad neće postići večito rascepljeni izmedju svih opcija i mogućnosti koje vide … mučenici… izmedju ostalog, negde perifernim vidom, vide i tu jednu jedinu opciju ovih, reći ćemo, manje mudrih ali drčnih i sigurnih i zarad mira u kući, ljubavi, braku, prijateljstvu i prihvatiće tu ideju kao presek skupa u matematici… i možemo mi pričati o unutrašnjem rastu i radu na sebi, možemo čitati i baviti se sobom – život će uvek najlakši biti onima koji zacrtaju jedan svoj mali plan, jednu viziju sveta i sebe u njemu, onima koji čvrsto drže svoj kurs bez da misle, bez da oklevaju, bez da gledaju sa strane ili, ne daj bože, sumnjaju… ti mali obični sitni ali egocentrični ljudi u dve dimenzije, kao kvadrat ili pravougaonik, oni će pobediti jer ce naterati mudrijeg, prvog do sebe zrelijeg, da popusti, da razume, da shvati njega kad već obratno ne može… i ta kompaktnost, čvrstina koju daje ta ničim utemeljena, sem karakterom sigurnost, izgleda kao neka evolucijska prednost… kao ono da složeniji organizmi imaju manje šanse da prežive kompleksne okolnosti, da bi buba švabe preživele atomski rat a stradali bi ljudi i svi oni prelepi sisari: tigrovi, lavovi, slonovi i, meni najdraži, vukovi.
Ovo nije tekst o tome kako bi trebalo da bude… ovo je tekst o tome kako stvari stvarno funkcionišu iako bi mi želeli da je drugačije.