Neki ljudi stalno i svuda sa sobom nose svoje rane… mnogi ljudi ih imaju i nose al ovi stalno vade kutijicu u koju su, umesto broševa i narukvica, pohranjene sve njihove male i velike povrede i gubici, opet ih i ponovo sortiraju, prebiru po njima, sećaju se i podsećaju, ne daju sebi da ijednu zaborave kao da bi time načinili neko teško nepočinstvo i greh… pri svakom otvaranju kutijice zapahne ih poznat miris starih nesreća, a miris se, kažu oni koji su preživeli traumu, najduže pamti… žive tako ti ljudi vezani za svoje rane, srasli sa kutijicom čiji ih je sadržaj prvo obeležio a potom zamrzo u nekom trenutku koji odbijaju da napuste… kao u onim sf filmovima kad se slika na ulici ukoči i ljudi ostanu u položaju u kom su zatečeni… ostavljeni kao dete, odrasli sa lošim roditeljem, preživevši težak razvod, bolest, izdaju, rastanak, selidbu… stare ih povrede polako progutaju, srastu sa njima dok na kraju ne ostane još samo malo slobodne volje u njima da obavljaju dnevnu rutinu: ustajanje, umivanje, sitne kupovine, posao, suživot s nekim… tužno je tako provesti vek jer ono smo o čemu mislimo ceo dan i ako su nam samo gubici u glavi, ako ponavljamo kao mantru tragični niz nevolja koje ne zaboravljamo ni na tren, mi onda hodamo kroz život kao živi mrtvaci nesvesni života, infantilno uvereni da samo mi imamo takvu kutijicu, da naša sadrži najveće tužno blago kojeg se ne odričemo ne videvši da smo se odrekli života koji struji oko nas ali ne i kroz nas… zaledjene.