Životinje…mace i kuce na našim pižamama iz detinjstva,  igračke s kojima smo se  uspavljivali, kravice,  zeke,  mede. Motivi  životinja na portiklama beba, na sveskama prvaka. Onaj ofucani plišani leopard koga smo grlili  u noćima kad roditelji ugase svetlo i pošalju nas na spavanje, gumeni kengur s kojim smo se kupali u kadici da se ne plašimo vode…jer kad može on – možemo i mi…

Ne mogu reći da razumem ali prihvatam da postoje ljudi koji ne vole životinje i to je u redu. Ali zverstva koja ljudi, ničim izazvano, čine životinjama ubijajući ih na najsurovije načine ili  izbacivši,  na primer,  na ulicu starog psa koji ih je godinama voleo i služio im, ne mogu da razumem i plaši me činjenica da takvi ljudi postoje i da se srećemo s njima, ljubazno ih pozdravimo pri susretu kao da su ljudi baš kao i mi, popričamo s njima…ne znajući taj detalj…detalj koji to nije već predstavlja srž i suštinu njihovog bića koje bi trebalo da na neki način bude obeleženo, nekom trakom kao što su Nemci obeležavali Jevreje, ni krive ni dužne…ove bi trebalo obeležiti da drugi ljudi znaju s kim imaju posla i da ako prihvataju kontakt i, eventualne, dublje odnose sa njima, moraju biti svesni rizika koji to nosi…jer reagovati čistim zlom na nevin pogled šteneta ili kuje koja doji mlade može samo čovek u kome ničeg ljudskog nema, koji je davno izgubio svako dobro u sebi i koga treba obeležiti i  izbeći u širokom luku…jer je opasan i za ljude, jer s njim nema razgovora, nema ljubavi, nema ničega što on može da vam da…ni kao prijatelj, ni partner, ni roditelj, ni poznanik. Biti surov prema nevinom biću koje oličava čisto dobro u svetu u kojem je dobro odavno reklo dovidjenja predstavlja strašan feler i ozbiljnu deformaciju.
Tu ništa dobro ne stanuje.