U Japanu se, i danas, neguje drevna veština “kincugi” kojom se pukotine  na predmetima, vazama, posudama naglašavaju, čine vidljivim i često popunjavaju zlatom. Tako se dobija nov/star predmet koji ima svoju istoriju i dragocen je upravo zbog toga što podseća na proteklo vreme  i predstavlja sponu izmedju prošlog i ovog vremena…  kao mala simulacija trajanja, večnosti… ožiljak tog predmeta se, i bukvalno, pozlati i predmet oštećenjem postaje vredniji nego što je bio pre.
Mi ne volimo tu vrstu podsećanja… stidimo se ožiljaka na telu i duši… mi bi da toliko toga zaboravimo, da izgledamo kao da smo juče rodjeni… mi ne volimo ožiljke i pukotine na predmetima i sebi… mi bacamo oštećeno, peglamo bore… užasavamo se starenja i svega što svedoči o prolaznosti… jer ona je u krajnjoj liniji smrt i to je naše odbijanje da je prihvatimo.
Ali ožiljke treba prihvatiti… i zavoleti… jer vidi nam se kilometraža i prošli dogadjaji onog časa kad kročimo u neku prostoriju, kad započnemo razgovor… iz načina na koji nosimo svoje telo, kako govorimo, kakvu energiju emitujemo… i vide se naši ožiljci iskusnom čitaocu ožiljaka, a oni veći i svim ljudima… jer ispeglati možemo svoj život spolja, i učiniti da izgleda da je svaki naš trenutak lak i posut cvećem ali naša iskustva i promene koje su ta iskustva, duboko u nama, ostavila vidljive su na mnogo  načina i uvek će naći svoj izraz želeli mi to ili ne… jer vidi nam se svaki ožiljak na duši… i onaj od kritičnih roditelja, i onaj od neuspelih veza, i onaj od traumatskog dogadjaja koji nam je obeleležio život… i ništa nije kako izgleda jer i mi popunjavamo svoje nesavršenosti… a vide se i godine i slabosti…

…i čini mi se da bi, često, bolje izgledali da nismo toliko radili na tome da neke stvari sakrijemo… jer vide se i veštačka mladost i veštačka sreća… i lako postajemo groteskni sakrivajući godine filerima, strah besom, nezavisnošću neke stare zavisnosti, smehom tugu, servilnošću agresiju… i sve tako, popunjavajući rupe u svom izgledu, preteramo sa punjenjem pa se ne vidi šta smo nekad bili… samo to punjenje, novo lice, ožiljci koji se ne vide jer funkcionišemo celi kao jedan veliki ožiljak koji je nastao iz želje da sakrijemo gde nas je najviše zabolelo i gde su nas najjače porezali.