Imam utisak da se ženske depresije dele, grubo, na dve vrste: na one u kojima su žene nesretne zbog nečega što nemaju ili su imale pa izgubile, dakle zbog nedostatka (ljubav, posao, deca, dom …) i one u kojima su nesretne uprkos svemu što imaju. I dok su prve odraz fokusa na taj nedostajući deo u mozaiku njihovih života, ove druge su odraz fokusa na sebe… i vrlo egocentrične u svojoj biti… jer takve žene, vodeći svoj neprekidni unutrašnji monolog, bez stvarne teme sem sebe same, isključuju sebe iz porodice u kojoj su, ne vide svoje najbliže i čine da su oni, umesto da uživaju u svojim životima, okrenuti samo njima, strepe za njih, nastoje da im ugode, boje se da nešto ne učine sebi… a, ćesto, ne znaju šta je to što treba da im daju, jer ne znaju ni one same, ili je , pak, to tako uopšteno da je nemoguće izaći im u susret… tužne su što prolazi vreme, što stare, što im je majka bila loša dok su odrastale i slične stvari na koje je nemoguće uticati… a takvo povlačenje u svoj unutrašnji svet, u koji niko ne može da udje i bilo šta popravi, je čin neprestane agresije prema okolini koja je, tako, primorana da se samo njima bavi i cela je dinamika njihovih života okrenuta da njima bude dobro ne bi li se one osmehnule, ne bi li nakratko bile tu sa onima koji ih trebaju, ne bi li izašle iz sebe i pogledale decu kojoj nedostaju, partnera, koji ono što je zajednički život, živi sam jer one ne mogu, jer su depresivne i možda će biti bolje a možda i neće, ali oni treba da nastave sve da čine i pokušavaju i tako dalje… da, bez kraja i konca, nastave da zatrpavaju rupu kojoj ne vide dno, niti znaju šta u nju da sipaju… jer ne zna ni depresivna žena… samo zna da je nesrećna…duboko.
… a ja vidim da ne vidi ljude koji je vole zagledana u sebe, da je nedopustivo nezahvalna za sve što ima i ništa joj ne znači i da ništa spolja, ma kakvo i koliko ga bilo, ne može da promeni njihov fokus sa sebe na spolja… naprotiv, samo ga ušvršćuje i vidim da svojim crnilom gasi sve svetiljke u onima oko sebe… i ljuta sam zbog dece koja je trebaju, zbog partnera koji je sam…

…ovo je tekst o onima koji žive sa depresivnima jer i oni su deo sveta, i oni imaju isto tako jedan život u kome se, zajedno sa depresivnima i njihovim lekarima i psiholozima, bave samo samo svojim depresivnim partnerom i nisu srrećni, i sami su, i umorni, i scrpljeni ali koga briga za to jer partner je depresivan, i lekar kaže “čuvajte je, budite s njom, i ne ostavljajte je samu, gledajte da pije lekove i pažljivo s njom”…
A ja bih, da mogu, učinila da na sedam dana nestane iz njihovog depresivnog sveta sav spoljni svet, koji i onako ne primećuju, i da nestane taj brižni muž i deca koja ne žive svoju mladost jer „mama mora da odmori“, i da nestane sav komfor koji im neko obezbedjuje, i da moraju da se potrude za svoj život, goli život i preživljavanje…  da samo sedam dana nemaju to što imaju i svejedno im je… da ih zahtevi spoljnog sveta  izvedu iz njihove egocentrične pozicije… i da se sedmog dana svi dragi ljudi koji o njima brinu pojave, kao da nisu nikada nestali, u nekom fantastičnom univerzumu i da shvate šta imaju jer samo tako mogu. Imam utisak da bi to za takvu vrstu depresije više značilo od antidepresiva. Život, go, čist, je najbolji učitelj jer je radikalan i brutalan i njegove lekcije idu direktno u krvotok i pamte se zauvek…  kažu ljudi posle “život me naučio”…
… i ne kažem to jer ne saosećam sa depresivnim nego jer svakodnevno svedočim patnji porodica  depresivnog, patnji onih koji nisu prepoznati kao oni kojima je potrebna pomoć, kojima je bilo šta potrebno… jer su oni samo pozornica, samo mizanscen, muzička podloga za glavnog junaka… i žao mi je tih ljudi.