Postojao je facebook, i photoshop je postojao mnogo pre nego su se kao takvi pojavili i tada su se zvali „šta ce selo da kaže“, odn. “nije važno kako je nego kako izgleda” i oduvek se slika doterivala.
Često ljudi, govoreći o pokojnom suprugu ili roditelju koje su voleli i cenili svi koji su ih poznavali, kažu da su u kući, za svoje najbliže, bili despoti, nezgodni karakteri, očevi čija deca nisu nikad doživela da ih otac zagrli, poljubi, koji su bili samo strogi i to je bio njihov jedini očinski kvalitet… ili su bili nezgodni sa svojom ženom kad “malo popiju“, ili kad presoli ručak ili kad ih samo pogrešno pogleda …. i pričaju tako o hladnim ili grubim roditeljima ili supružnicima koji su ih „sigurno voleli na svoj način ali to nisu umeli da pokažu“.

Neko je rekao da se “ljubav i kijavica ne mogu sakriti” i slabo je verovatna tako dobro sakrivena ljubav “na svoj način”, slabo vidljiva… verovatnije je da su ih oni o kojima pričaju tako voleli i bili onakvi roditelji i partneri kakvi su bili i ljudi – mnogo bolji na slici nego u realnosti.

Pričaju neki sinovi i kćeri koji su upravo zbog takvog starta u životu i takvih, „za selo divnih roditelja“, pacijenti psihijatara i i psihologa… pričaju žene što su zbog takvog facebooka trpele večno loše muževe jer nazad kod oca nisu mogle, ćerka se domaćinu ne vraća… slikali su se svi i kolektivno doterivali sliku… malo pojačavali dobrotu, malo brisali sramotu, podebljavali vrline… a deca su odrastala sa bolnim odsustvom roditeljskog zagrljaja jer nije za slikanje ili sa majčinim pogledom okrenutim od njih jer ako ne gledaju – onda ne vide, ako ne vide – ne moraju da se mešaju.

Kad slušate ljude i njihove stvarne životne priče – gube se iluzije jer se sve slike s facebooka demistifikuju u očima slušaoca i upoznaju kroz usta i oči bliskih likovima sa slike … njihove dece i žena koji, i pored svega čega se sećaju, pričaju da su ih oni sigurno voleli, da su sigurno bili dobri ljudi … jer “otac mi je, nemojte da ide u zatvor” što reče jedna zlostavljana devojčica, jer photoshop je nadživeo sliku, jer moraju da falsifikuju ružnu realnost, jer moraju da veruju u bajke da bi živeli i preživeli tužno detinjstvo, tužan brak, jer moraju da, u krajnjoj liniji, photoshopiraju sopstvenu sliku…u okolnostima nepodnošljivo ružnog originala… i tužnog… i onda kažu da su teško podneli njihovu smrt, i plaču, i nisu u stanju da pošteno prepoznaju i osete olakšanje, jer to nije u redu, to nije za sliku.

… a u redu je osetiti se bolje ako više nema onih koji vas vredjaju ili tuku (iz ljubavi) jer za ljude osećamo ono što su zaslužili a ne ono što treba… i to što je pokojni nikog ne pretvara u sveca… i u redu je da kažu moj otac/majka/muž nije bio dobar čovek jer i najgori ljudi imaju decu i partnere (i serijske ubice ih imaju ) pa ih to ne čini boljim ljudima i jer su neka udovištva spas od teške ruke i beskonačnih pijanih noći u režiji nekih za selo divnih ljudi, domaćina, “svakom pomažućih” likova koje niko van kuće nije poznavao… osim u pozi za slikanje.