“Šta te ne ubije – ojača te”… ili te, možda, trajno obeleži… jer vide nam se velike povrede za one koji imaju oči… i prepoznaju se dugi periodi trpljenja ili samo okolnost da smo bili treća ćerka tamo gde se čekao sin ili da smo bili sin sa tananom dušom čiji je otac želeo džudistu ili vojnika… vide nam se periodi emocionalne gladi, ili zanemarenosti, zlostavljanja u roditeljskom domu ili braku… periodi kad smo se borili za život, protiv nekoga ili, tek, samo za sebe… vide nam se predjeni kilometri “po lošem putu” po lošim amortizerima u vožnji koja sledi… i vide se periodi kada smo se jedva podigli i nastavili dalje po nezgrapnosti naših reakcija, po njihovoj neuvremenjenosti, po intenzitetu, po tome što skačemo kad treba hodati ili sedimo kad treba ustati… ne radimo nešto kako treba… ne kaže se – ko se opeče jednom nikada ga više ne zaboli opekotina nego” ko se opeče duva i na hladno”… i ne kaže se – kog zmija ujede više se ne plaši nijedne zmije nego “i guštera se plaši”… ostanemo mi na nogama posle jakih udaraca ali slabe oni našu snagu… kao u onim nesretnim partizanskim filmovima gde ranjeni junak još hoda pod kišom kuršuma da bi ga dokusurio onaj zadnji… jer ih je puno primio do tada… i posle kaže čovek – “ne znam šta mi je, ja sam uvek bio jak i sve sam mogao, ne znate kakav sam borac bio”… znam i verujem… jer umore se i najveći borci i samo požele da legnu i ostanu tako… i svaka drvena ograda ima odredjeni broj eksera koji se u nju mogu zakucati bez vidljive štete pre nego otpadne celo parče jer su se rupe od eksera spojile … ili se čovek razboleo, ili dobio infarkt, ili moždani udar… ”bez razloga, iz čista mira”… i bojim se da postoji odredjeni broj teških godina ili revolucionarnih prevrata u nečijem životu koje on može izneti bez većih “koštanja”, na nogama… posle tog broja sve se duplo računa i teže je… kao bokserima u ”knock downu”… i ne može se svakih nekoliko godina nicati iz pepela ili radikalno menjati život, iz korena… oslabi to čoveka svaki put i jednog trenutka on više ne može da učini ni najmanji napor iako je ranije mogao da učini čudo.
… jer negde se usput potrošila vera da će posle toga biti sve u redu, da “mora samo još to, samo još ovaj put i gotovo”… i često bude ali za kratko… a nečiji su životi serija udaraca i radikalne promene svakih par godina sa malim mirnim intermecima, ne sreće nego odsustva nesreće, koliko da čovek udahne vazduh pa ponovo… tako se gubi vera a vera je za dušu kao krv za organizam… nakon gubitka veće količine sistem se urušava i ne može nadoknaditi gubitak… kad se potroši vera – ponestane snage… i ne znači to – vera u Boga nego vera u pozitivan ishod, u to da će na kraju biti sve dobro, vera da je kraj iskušenju, da će nešto proći, da će biti sreće – “ do kraja života” … ili bar do malo pre toga, sa sitnijim komplikacijama, manjim od onih koje su ostale iza…