Strastveni ljudi, jake emocionalnosti, oni koji intenzivno doživljavaju život i dogadjaje, čak i one banalne… lako se ljute, lako zaplaču, mnogo vole, osećaju duboko… oni koji kao plamen obasjavaju okolinu, živi, sasvim prisutni, do koske, snažni u reakciji, veseli u smehu, neutešni u tuzi, vreli u ljubavi… ne mogu da odlože, ne mogu da umanje, da prećute, da ne vide, da puste, da otpuste i prepuste… uvek hoće sve i odmah, i do kraja, skroz, ne kalkulišu… ni sa čim, ni sa rečima, ni sa ljudima, sa delima, osećajima… često nepromišljeni, neracionalni jer ih troši snaga njihovog emocionalnog odgovora na sve što dolazi iz sveta i iznutra… neretko harizmatični, egzotični u takvoj svojoj brutalnoj prisutnosti koja liči na snagu… a nije snaga jer krst je tako snažno osećati svet, i ljude, i boje, i mirise, i crno, i crveno… i blagosloveni su oni manje intenzivni, zaravnjeniji, koji ne gore, a opet živi, umereniji, bez šiljaka i ponora, bez oscilacija i velikih amplituda, oni što mogu “i tako, i onako”, mirni, neupadljivi… jer strasni ljudi ne životare, nisu baždareni na srednje temperature, imaju prekidače samo na “on” i “off”, a to potroši čoveka… i taj intenzitet s kojim žive i osećaju nije ni snaga ni privilegija, iako zvuči lepo i egzotično… jer osećaju intenzivno i loše stvari, i bol, kreću se vodjeni svakakvim impulsima a  impulsi su im snažni i ne uvek korisni, i jer je mnogo lakše mirnije živeti život, i blaže, i stati, i promisliti, i čuvati svoje srce za odabrane akcije, i posebne ljude i okolnosti, i tad nagaziti papučicu za gas, a u medjuvremenu ne voziti brzo i oštro, sa kočenjem u krivinama već mirno, nekada samo razgledajući predele… tako se štedi vozač i čuva se snaga.