Zašto je oprostiti teško?

Zato što oproštaj nije voljni čin i nije čin trenutne akcije. Oproštaj nije revolucija nego evolucija. Traži vreme i transformaciju čoveka. Treba sazreti da nešto oprostimo jer oproštaj je pustiti nešto, otpustiti, meko, bez napora, bez otpora i traži vreme i sazrevanje.  Nijedna  emocija, ni ljubav pa ni mržnja koju u oproštaju treba napustiti, ne može se odlukom  promeniti. Ne možemo reći „sad ću ga zavoleti, sad ću prestati da ga volim, sad ću oprostiti“. Emocija ne može biti nasilno prekinuta. Tad ostaje najžešća, kao, ono, prekinuti s nekim da govorimo: roditeljem, prijateljem. Ne može. Ako udjete u to videćete, ne zaborav, nego strašnu snagu emocije iza nasilnog prekida kontakta, voljom. To je, tek, daleko od odsustva osećanja pa i od oproštaja iako nema kontakta. Ne prolazi jer je nasilno prekinuto. Za prekid mržnje kao i prekid  ljubavi  treba da prodje vreme, da emocija prvo izbledi, da se smanji  njena jačina jer kad je na svom vrhu nemoguće je voljom je promeniti. A potom je potrebno da se promeni  čovek, da prodje neka iskustva, da se u njemu neke stvari slože, da doživi nove stvari, da promisli, da sazri, smekša, da shvati otkud neki čovek na njegovom putu i zašto baš kamen da mu stavi na put…potrebno je da otupi oštrica osećanja koju daju mladost i snaga emocije. Oprašta se tek u nekim godinama koje znače zrelost a kad je to za koga – to je njegov krst i njegova sudbina. Neko ranije prestaje da bude mlad.

Teško opraštamo jer ne sazrevamo, samo starimo. Gomilamo  godine ali one ne znače nužno zrelost. Neretko i umiremo u poznoj starosti sa živim osećanjem  mržnje koje je odavno izgubilo svaki smisao i logičnost.