Čitam, često, kako će anksioznost, panični napadi, depresivna stanja gde nam je nepoznat uzrok nestati onog trenutka kad shvatimo zašto nam se oni dogadjaju… da ćemo onog trenutka kad shvatimo da imamo panične napade jer je, na pr. došlo vreme „za promenu kursa“ i da stari obrasci više ne vrede, i da je vreme za ravnotežu na novom nivou a mi ne bismo napuštali ovu do koje smo jedva došli (a ona traje zadnjih deset godina)… da će kada nam se to razjasni  sve muke nestati… ali to je previše dobro da bi bilo istinito i previše mehanicističko shvatanje čoveka… kao „vrata škripe jer su zardjala, podmažemo šarke i rešimo problem“… ne ide to tako… duša je mnogo složenija… i kako ćemo, uopšte, biti sigurni da je to što smo otkrili ono što pravi problem… o nesvesnom govorimo… da li smo iz te duboke vreće što je nesvesnim zovu i kojoj ne vidimo dno izvukli na dnevno svetlo pravu stvar… ili bar neku približnu njoj… ipak, nesvesno je to… može nam ponuditi hiljadu kopija umesto originala… kao sočnu kobasicu psu da mu se odvrati pažnja dok čuva dvorište… a, čak i da budemo jako blizu, da otkrijemo baš to što nas muči potrebno je vreme da se neko pokrenuto osećanje istutnji, da izdivlja našim krvotokom, da izluduje pa da se smiri, polako a ne preko noći

… i najčešće ćemo, u najboljem slučaju, biti kao onaj otpravnik vozova koji će, od momenta kad lokomotiva udje u stanicu, morati da stoji i čeka da otklopara i onaj zadnji vagon nakon koga sve utihne.