Velika promena u našem umu, a potom i u našoj realnosti, nastaje kad počnemo da, umesto da mislimo „šta će oni misliti o meni, kako da im izgledam dobro, šta da učinim da im se dopadnem“, budemo ono što jesmo i razmislimo da li će se drugi svidjati nama, da li nam odgovaraju, da li su nam kompatibilni… kao u testovima inteligencije za malu decu, koja još ne pričaju, kada im ponudite oblike trougla, kvadrata, kruga i dasku u kojoj se nalaze adekvatna udubljenja pa dete gleda gde da stavi svaki oblik koji drži u ruci.

… treba promeniti taj stav da li smo dovoljno četvrtasti, okrugli, trouglasti za nečiji ram i biti za promenu onaj koji drži kalup u koji treba neki oblik da stane… ali onaj oblik kakav je naš kalup… mnogima je to nezamislivo… ili da, na primer, upoznavši potencijalnog partnera, umesto da učinimo sve što mislimo da bi mu se dopalo, pustimo da vidimo šta se od onoga kakav je on dopada nama, da li nama odgovara njegova forma… možda ne odgovara… jer mi se pitamo kada se o nama radi.
… treba se ponekad podsetiti da mi biramo – nismo oni koje biraju ili odbacuju… mi postavljamo kriterijume… sasvim je legitimno da mi procenjujemo ljude koje puštamo u svoj život… sasvim je u redu i poželjno, rekla bih neophodno, iz mentalno higijenskih razloga, da vratimo centar, koji smo izmestili u druge ljude, na sebe i podsetimo se onog ko je uvek sa nama, dok drugi dolaze i prolaze, sve ove godine, sve ove dane, dobre i manje dobre – dragocenog sebe… i nema tu ništa loše… to čuva od nepotrebnih prilagodjavanja posle kojih nam je tesno… jer ne ide krug u trouglasti  otvor, pametne bebe to znaju.
… i ne ide crni kralj uz belu kraljicu.