Kaže meni moj dobar prijatelj, govoreći o ženi u koju je zaljubljen, „ona nije ono što volim kod žene, ona ima loš karakter i uopšte ne znam zašto sam toliko zaljubljen, nikad nisam tako zamišljao ženu“… Ona nije ono što voli a on ipak voli… da li je to nelogično, nerazumno?
Nimalo… jer pričati se može svašta i obično je ono što pričamo najbolji i najrazumniji, “filtrirani”, deo nas, ali realnost, činjenice, naši postupci, život koji živimo, takozvana „neracionalna“ ponašanja nas definišu bolje… zapravo jedino tačno… ono smo što činimo a ne što kažemo… i nije istina da volimo ono što kažemo, jer to ne odgovara činjenicama, to su samo reči… volimo ono što volimo (ima li očiglednijeg iskaza) i to je istina… istina koja nije svesno izabrana, istina kojom se ne ponosimo, istina koju o sebi nećemo da prihvatimo, istina s kojom možda ružno izgledamo, istina koja loše zvuči kad se čuje ili napiše ali je ona činjenica… jer volimo ono što volimo a ne ono što kažemo da bismo voleli… to je tako jednostavo… i naši „iracionalni“ izbori možda nisu ono što racionalno biramo ali definitivno su naši više od svakog racionalnog izbora koji ne činimo… jer „iracionalne“ stvari smo mi kakvi sebe ne vidimo ili ne prihvatamo ali su one racionalne u smislu da se dešavaju, “ nekim čudom“, a čuda nema.
To smo što volimo, to smo što biramo, to smo u čemu uživamo… ako se to slaže s onim što mislimo da nam treba – odlično, znači da smo lepo posložili kockice i da smo iskreni sa sobom… ako se ne slaže – ono smo što živimo, ono smo što su naši izbori u pravom životu, sve ostalo je šminka, fotošop, iluzija, priča za malu i veliku decu, za nas.
Gledajte šta ljudi rade dok pričaju to što pričaju i shvatićete svakog čoveka… i videćete gde „kašljuca“ i koji deo sebe ne prihvata… gledajte koju realnost bira dok priča da nikad ne bi i poznavaćete ljude bolje od njih samih jer „niko nije tako slep kao onaj koji neće da vidi“.
Samo gledajte, ne slušajte.