Pre par godina na razgovor je došla lepa, mlada žena, iz gradića na jugu Srbije, nemarno odevena, naduvenih očiju, tamne garderobe, bez šminke, očigledno nezainteresovana za to kako izgleda… kao i svi duboko depresivni ljudi. Žalila se na tugu, plačljivost, gubitak volje za životom. Živela je sa suprugom i detetom. Suprug je bio ljubomoran, kontrolišući… voleo ju je, ali su okolnosti pod kojima je upoznao bile takve da je njegova ljubomora bila nešto sa čim će morati oboje da žive. Upoznao ju je, van njene varoši, kao “devojku koja se bavi najstarijim zanatom na svetu”, a onda su se zavoleli, ona i stidljiv, jer je samo tako mogao da pridje nekoj ženi plašeći se odbijanja,  pekar koji je u njoj video nešto više od onog za šta je platio… jer život je takav –  nepredvidiv i hirovit režiser.

Pre njega, ona je imala brak, kao mlada devojka, s lokalnim mangupom i siledžijom, iz kojeg je izašla spašavajući živu glavu. Roditelji su su joj bili od one vrste koja ne toleriše sramotu koju joj dete priredi, rekli su joj “sama si birala – sama se snalazi” i otpisali je… imala je 19 godina i dete… i bila je lepa… i karte su se tako posložile da je novac za sebe i dete zaradjivala prodajući ljubav… nije moje da osudjujem i vrednujem, da morališem… i ne bi trebalo ničije da bude… niko nije hodao u njenim cipelama. Pričala je brzo, kao da je jedva dočekala da se negde isprazni, bila je prilično introspektivna… jedna od onih s kojima se lako priča jer ti pomažu svojom iskrenošću prema sebi… igrala je, u životu, s kartama koje je imala… prodavala je ljubav zapravo kupujući ljubav koju nikada nije dobila jer te roditelji koji te vole ne izbacuju na ulicu nakon što si se nasukao.
Pitala sam je – volite li sebe, odgovorila je – svi volimo sebe. Ponovila sam pitanje, jer joj nisam verovala….  briznula je u snažan plač, iz dubine duše… plakala je zbog celog svog života…

… jer se udala za lošeg čoveka, pobegla od nečeg što joj je, prvo, ličilo na ljubav, sa detetom koje je, izgleda, bilo samo njeno, pa su je se roditelji odrekli, a to ne rade oni koji su te ikada  voleli, pa je radila iz očaja nešto čime se ne ponosi… plakala je jer je ceo njen život onakav kakav žive oni koji ne vole sebe pošto ljubav nisu nikad dobili pa su uvereni da je ne zaslužuju…

… jer kad te ne vole oni prvi koji bi trebalo, to napravi strašnu rupu u čoveku koja se puni raznim destruktivnostima, raznim nevoljama… pićem, lekovima, drogom, destruktivnim vezama, prodavanjem tela iz očaja, iz samoće, egzistencijalne, ljudske, duboke kao Atlantik… jer kad ne naučiš da si voljen, da si vredan ljubavi, praviš greške sve tražeći ljubav na duboko tragičnim mestima… kod lokalnih siledžija pa kod nekog ko ti prvo bude “mušterija”… pa i da je najveći muškarac na svetu – to je loš start i težak krst za vezu… i sve se boji u tamno, i sve zvuči kao bluz jer nema vedrih nota… jer ljubav je gorka čak i ako je ima i od one je vrste zbog koje se plače i ide kod psihologa… po razumevanje, po ljubav za sebe… od stranca… po priznanje da si čovek, vredan.. u tudjim očima da ga nadješ, da ti oprosti, da sebi oprostiš što živiš ne voleći se nimalo.

…jer imamo svi loše dane,  i godine, i periode loše imamo, ali kad idemo iz nevolje u nevolju, “od nemila do nedraga”, kad saniramo staru štetu praveći teren za novu, kad smo konstantno u lošim  okolnostima i okruženi ljudima koji su na razne načine, ali svi loši prema nama, tada sigurno treba da zastanemo, duboko udahnemo i temeljno preispitamo zašto toliko ne volimo sebe zato što ne volimo… i da ostatak života provedemo u svesnoj, disciplinovanoj potrazi za ljubavlju u sebi prema sebi i netoleranciji lošeg ophodjenja prema nama.

Odmah, hitno, neopozivo, sada.