Ima nečega u noći što menja ljude. Noću kad legnemo, kad zgasnu svetla i utihnu glasovi spolja, tada progovore naši unutrašnji glasovi, probude se naše utvare i demoni koji samo tada dolaze. Noću se plašimo i strepimo, noć potpaljuje naš unutrašnji pakao i brusi tugu i strahove, izoštrava ih do mere koja nas pretvara u bolno klupko mesa uplašeno pred sutrašnjim danom i onim iza njega. I nema veze ko je pored nas – noću smo sami, u sopstvenom lošem društvu od koga danju uspešno bežimo. Noću dolaze oni koji viču da ne znamo, da ne možemo, da nema svrhe, da ćemo propasti. A onda kad nebo počne da gubi crnilo, zabele se i osvetle predmeti u sobi, sav se užas raspline kao da ga nikad nije bilo, zabele se i osvetle mračni delovi naše duše, mi otresemo noćne more od sebe, ustanemo hitro kao posle pada, sretni što nas niko nije video, jutro rastopi sve strahove i nestane onaj uplašeni čovek od noćas. Dobro je što sviće u pravo vreme.
Ostavite odgovor