Odgledala sam, skoro, neku seriju o životu jedne jevrejske zajednice u Belgiji, priču o trgovcima draguljima koja se prepliće sa pričom o mafiji i trgovini drogom… i jedan mali deo te priče prati ljubav izmedju žene i muškarca započetu pre više godina, pa nastavljenu, ali nekako uvek na početku, nikad realizovanu do mere koja podrazumeva mir i trajnost koje žena očajnički treba… samo drhtavi trenuci čežnje, ukradeni poljupci i obećanja voljenog da će, nakon što sredi još taj i taj deo svog života, oni biti zajedno na način na koji to žena želi: pouzdano, stabilno, sa sigurnošću… i nije problem u ljubavi muškarca za nju, ona ne nedostaje, muškarac je voli i kvalitetan je, problem je njegov turbulentan život, kockice koje on stalno uz ogroman napor uspešno slaže, ali se stalno nove rasturaju, on odlazi, sredjuje ih, dolazi, odlazi, vole se, obećava mir, pa opet odlazi, pa se mnogo vole, a žena sve vreme strepi, čeka: zaljubljena, nenaspavana, iscrpljena, puna kortizola od njegovog stresnog načina života koji se na nju preliva metodom spojenih sudova… a, onda se pojavljuje drugi muškarac: drag čovek, topao, stabilan koga ona zna iz detinjstva i nudi joj ljubav, odanost, spokoj, izvesnost, nema vatre al nema ni opekotina… i razmišlja žena, i lomi se, i oseća… i ja osećam sa njom dubinu njenog konflikta, strah da ne pogreši… koliko je samo žena koje se ovog sećaju iz svojih života, koliko ih je koje u ovom trenutku to osećaju… i žena na kraju bira stranu… ne znam koju bih ja izabrala sada ali znam, sigurno, koju bih izabrala nekad 🙂 … ne znam da li bi to bila ista strana, ali znam da je samo najmudrijima od nas, ili najsrećnijima, ili možda, samo, najprizemnijim od svih, dato da pravilno izaberu i da shvate i prepoznaju duboku seksualnost i potencijal za strast koje u sebi sadrži odnos sa stabilnim i pouzdanim čovekom s kojim žena može biti to što jeste, i divlja i pitoma, a ne samo uzdrhtali nervni završetak, suncokret okrenut ka njegovom suncu i koliki je kapacitet za tragediju u odnosu koji je strastven, sav od grozničavog čekanja i kratkih trenutaka duboke sreće čije je drugo lice duboka nesreća i svako odsustvo mira… i samo je najmudrijima, najsrećnijima ili najobičnijim od nas dato da strastveno zavole onog koji je postojano tu pa makar nebo padalo, da zavole duboko i trajno ljubavlju, za koju je izgledalo da mir ne može da iznedri, nekog za kog je izgledalo da ga se ne može sa strašću voleti… a može, ali u drugom poluvremenu ljubavi, ili onda kada se igra produžetak i pucaju penali, kad utakmica odmakne… što onaj prvi ljubavnik ne bi mogao… jer njegovo je prvo poluvreme, on brzo trči i brzo se umara, ali ko razmišlja o tome kad utakmica počne i kad izgleda da je najlepši onaj prvi udarac sa sredine terena, kad je stadion i svaki gledalac na stadionu pun radosnog uzbudjenja koje samo početak svega na svetu može da da.