Setih se skoro kako sam, pre neku godinu,  čula jednu mladu devojku kako vrlo ružno priča o mladiću koji joj je prošle večeri prišao u nekom klubu… smejala se i rugala njegovoj pojavi, nesigurnosti, govoreći o njemu najružnijim imenima koja ne želim da ovde citiram… kasnije sam čula da je nešto vremena iza toga imala jako tešku ljubavnu priču sa nekim oženjenim čovekom s kojim je ostala trudna i koji ju je jako povredio… neki problematičan tip očigledno loš za nju baš kao i za onu kojom je oženjen…

Ne volim kada se žene rugaju muškarcima koji su ih izabrali, kad ismevaju muškarca preko puta, njegovu mušku želju i muški princip pobudjen njihovom ženskom energijom… to treba poštovati, kao i to što reaguju na nas, i što skupe hrabrost, i što nas izaberu izmedju svih drugih…možemo ih odbiti, uljudno, ako ih ne želimo ali ismevati… to je jako ružno… i govori o takvoj ženi nešto što nije vidljivo na prvi pogled i što joj se ne bi dopalo…  podjednako je ružno i kad muškarac ružno govori o ženi kojoj se svidja ili s kojom je bio, to džentlmen ne radi.
Poznata priča… ja volim nekog ko ne voli mene već nekog drugog koji ne voli njega već nekog trećeg… a sve je u stvari, ne mogu reći prosto, ali nije tako složeno i romantično  kako izgleda… i sva ta probodena srca, i nesanica, i bol… ceo taj mizanscen ljubavnih predstava… jer prirodno bi bilo da volimo one koje nas vole i ne volimo one koji nas ne vole… i damo ono što dobijemo, ljubav za ljubav i hladnoću za hladnoću jer pateći strasno za onima koji nas neće i s mnogo žestine odbacujući one koji nas hoće mi, oba puta,“ ne želimo da budemo članovi kluba koji hoće nas za člana“… ovog koji nas hoće smatramo slabim i prevazidjenim, ovog drugog nedostižnim jer to nisu klubovi, jer to nisu potencijalni partneri – oni su naše ogledalo, ogledalo onog što o sebi mislimo… jer unapred se slažemo s onim koji neće nas jer i mi nas ne bi hteli što onda potvrdjuje njegovu vrednost u našim očima jer misli kao i mi i nećemo one koji nas hoće jer mislimo da su u krivu, da greše, da loše biraju jer to je naše uverenje o nama samima, oni samo reflektuju naše samopoštovanje… i tako posmatrano, ona devojka s početka priče ne izgleda više tako moćno već slabo i sa krhkim samopoštovanjem što je i dokazala sledećom vezom izabravši da voli čoveka koji je nije voleo.
U redu je da nas privuče osoba kojoj nismo privlačni, znam, i da mi privučemo osobu koja nije naš „tip“ jer nema ono nešto, neki faktor iks u izgledu ili energiji koji čini da nam srce kuca brže, u redu je to, ali duboko, mesecima, godinama patiti za nekim ko nas neopozivo neće i rugati se i ismevati muškarca koji je skupio hrabrost… to nas ne opisuje kao nedostižne kraljice već kao žene sa sumnjivim samopoštovanjem.
… luda, neostvarena ljubav prema nekom ko nas neće ima u sebi dobru dozu iracionalnosti, zato je valjda i luda i lako je posledica povredjene sujete i potrebe da apsolviramo nekog i „zatvorimo geštalt“ što bi rekle neke moje kolege i kada to znamo biće nam lakše da se nosimo sa njom.
Treba samo vratiti centar na sebe i setiti se da smo sebi prvi, najvažniji, da smo mi onaj za čiju smo sreću odgovorni i nije to nadmenost… nadmenost je, videli smo, šuplja nego prava ljubav za sebe takvog nesavršenog a opet jedinstvenog, samo ona zdrava ljubav i odnos prema sebi koji će nam pomoći da pravilno odaberemo i poklonimo srce onom ko takodje voli nas.
I na kraju… ko zna da li bi Sirano voleo Roksanu onako snažno da je i  ona volela njega…