Razgovor oca i ćerke, negde dole na planeti zemlji, gledano iz vasione:
„Tata, ja hoću da izadjem u grad, hoću u bioskop s drugaricom.
Imaš televiziju sa sto kanala, zašto plaćam pretplatu?
Hoću da izadjem u kafić sa društvom.
To ti ne treba, tamo se pije alkohol od koga ljudi prave gluposti.
Izašla bih s prijateljicom na ručak…
Zar ti majčina kuhinja ne valja?
Htela bih da vidim svet…
Svet je opasno mesto, nikome ne možeš verovati
Htela bih da imam nekog…
Muškarce interesuje samo jedna stvar, nemoj da ti gluposti padaju na pamet!
Ne daš mi da živim, tata…
Dok si pod mojim krovom radićeš kako ti kažem!
Hoću da se odselim!
Samo preko mene mrtvog!
Ja ovde nemam vazduha, gušim se!

Samo na sebe misliš, sram te bilo!
Hoću napolje!
Nisi još za to, mlada si, ne znaš ništa!
Ali, tata –  ja imam 60 godina!
Ovde imaš sve što ti treba.“

….posudu za vodu, za hranu, prečku da se na njoj stoji, ogledalce da se zabavi gledajući svoj ostareli lik… i kavez… star kao i ona sama, skučen, demodiran, prevazidjen, sa prorezima dovoljnim da dopuste svetlu da udje i da iluziju prisustva u svetu većem od kaveza ali nedovoljno širokim da se kroz njih prodje i izleti.
Svaka sličnost sa stvarnim likovima i dogadjajima je namerna.
Tekst je posvećen svim pticama kojima su krila toliko duboko podrezana da nikada nisu mogle da polete ili bi se ako i polete srušile i stradale odmah pored kaveza.
Tekst je posvećen svim devojčicama kojima nikad nije dozvoljeno da budu žene i porastu, osudjenim na večito detinjstvo, devojčicama koje su se iz detinjstva probudile jednog dana kao starice preskočivši devojaštvo i mladost.
Tekst je omaž jednoj ženi koju sam poznavala i mnogima koje nisam ali znam da postoje.
Tekst je opomena svakoj devojčici i poziv da se oslobodi i polomi stakleno zvono ako je pod njim drže ali da potom oprezno hoda po staklu nenaviknuta na svež vazduh i let.
Tekstom im poručujem, svakoj ponaosob, da znam kako se osećaju, da navijam za njih i da im istinski, ženski, iz dubine duše želim slobodan let!
Tačka.