Radeći sa mladim ljudima koji imaju problem zavisnosti, bilo da je u pitanju alkohol, droga ili kocka, uočila sam jednu zakonitost koja se po svojoj postojanosti gotovo može da meri sa zakonima iz prirodnih nauka – dok god jedan od roditelja ostane usamljen u pokušajima da ispravi neko nepoželjno ponašanje deteta, na primer, dugo očekivanog sina, a drugi roditelj opstruira takve njegove pokušaje – nepoželjno ponašanje deteta, mladog čoveka, biva sve učvršćenije a porodična dinamika biva dodatno komplikovana… i ne jednom sam videla oca koji pokušava da kazni, spreči, zabrani, insistira na posledicama nekog činjenja i majku koja iza njegovih ledja namiguje, ublažava, umanjuje, daje tajne znake “zabludelom sinu” da će sve biti u redu, dotura novac koji će koliko odmah biti potrošen na porok i objekat žudnje, “pegla” očev pokušaj da nešto promeni, ”pegla” sinovljeve “nestašluke” koji će sutra, ako već nisu sada, postati ozbiljan problem sa pićem, drogom, zakonom koji se može komplikovati zatvorom, rasturanjem neke nove porodice koju će takvo dete formirati, nesrećom deteta rodjenom u nekoj njegovoj zajednici… jer nevolja ima nesrećno svojstvo da se kao lavina uvećava sa odrastanjem deteta, sa njegovom ekspanzijom u svet gde nestašluci lako evoluiraju u sukobe sa zakonom, probleme sa zdravljem, turbulentne odnose… a napolju nije mama i spoljni svet ima sopstvene standarde i vaspitne metode u kojima, kako neko reče, ”možeš kako hoćeš ali ne i dokle hoćeš” i u kojima su ljubav, ali, i granice osnove svakog vaspitanja i ne ide ni bez jednog od ta dva… i dok se o ljubavi mnogo priča, o neophodnosti postavljanja granica se ne priča toliko a one su neophodne baš koliko i ljubav… granice postoje u fizičkom svetu, izmedju ljudi, zemalja i deca ih neće sama postaviti ako mi to ne uradimo… za njihovo dobro jer beskrajno tolerišući stvari koje se ne tolerišu činimo im medvedju uslugu, činimo da oni poveruju da granica nema, da mogu sve što hoće, svuda a realnost će ih grubo demantovati…a majke, često, treba podsetiti da svoje nezadovoljstvo brakom, partnerom, životom ne rešavaju kupovinom ljubavi sina, tolerancijom za stvari koje se ne tolerišu i suočiti ih s tim da to rade iz svojih ličnih razloga i slabosti koje nisu ljubav.
Majke treba podsetititi da vole, da neguju, da hrane, da nastave da žele sve najbolje i pružaju svu ljubav ovog sveta ali i da treba da puste očeve da rade svoj muški posao u kome se od dečaka, maminog sina, pravi muškarac – odgovoran, zreo, sposoban da sutra bude stub nekoj ženi i otac nekoj deci.
… jer , “kad voz prodje – prošao je”.