Iako  to nerado sebi priznajemo, nama je vrlo udobno sa ljudima  koji misle da smo najlepši, najpametniji, Bogom dani. I mnogi će, generalno, reći da ne vole takve ljude ali kada je, konkretno, o obožavanju koje se njima  iskazuje reč – nemaju protiv njih ništa. Naprotiv. Neki od nas  jednog trenutka neosetno skliznu u društvo samo takvih ljudi –  onih sa kojima se osećaju superiorni.  Zaljubljuju se u svoju sliku u njihovim očima…prvo u ogledalo a onda i u celog čoveka preko puta kome je to da smo u njegovim očima najlepši, ako ne jedini, onda najveći kvalitet. Neko tako bira prijatelje, neko se tako oženi, uda.

A zamka takvog odnosa je što takvi ljudi nestaju kada nas okolnosti smanje na realnu meru i odlaze da obožavaju nekog drugog. Mi ostajemo  ljuti  i povredjeni a zapravo niko tu nije bio pošten, sve je to prirodni sled stvari gde  niko nije nevin – ni oni koji obožavaju ni oni koji to dozvoljavaju… svi su samo igrali  igru i  ne treba da se ljute. Lažni obožavaoci –  lažne vrednosti. Zar smo zaista verovali da smo tako posebni…ili ipak nismo?

Druga nevolja  kod takvih odnosa je to što kad smo loše, kad dotadašnji način života doživi krah i kada ne znamo kako i kuda dalje, mogu nam pomoći samo oni koji se sa nama ne slažu bez pogovora, koji ne potvrdjuju naše reči, koji imaju svežu misao, u čijim se očima ne ogleda naš svetli lik i delo, oni koji misle svojom, moguće, pametnijom glavom…onom koja  nam treba kad naša ne nudi rešenje – ljudi  veći od nas, mudriji, iskusniji, bolji…jer samo  bolji od nas mogu nama da pomognu da preživimo teška vremena i nadjemo rešenje. O tome ne mislimo kad smo na vrhu.

…i da nikad ne zaboravimo, bilo da smo gore ili dole u nekom trenutku, u nekom odnosu, da je  „jedina situacija kad čovek sme da pogleda drugog  čoveka sa visine ona  kad mu pruža ruku da se digne“.