Ušla jednog prepodneva u njegov život neobična žena…
strpljivo je razgledala sve što joj je ponudio i odlučila se za njega kakav je zaista ali on to nije izložio jer se ne traži… čudna žena je želela njegovu dušu, njega kakav je zaista a on je to sklonio u magacin jer je roba za koju se niko godinama nije raspitivao… probao je ponovo i ponovo da joj ponudi novije modele sebe, nešto iz izloga, nešto što je, mislio je, komercijalnije i lakše za prodaju ali tvrdoglava žena nije pristajala… želela je baš dušu, iznošenu, potrošenu, zaboravljenu, izlizanu, demodiranu totalno, ispalih laktova na rukavima, dušu koju je on i zaboravio da ima. Na kraju je učinila da je se seti, duše kakvu je imao ali koju više ne može da nosi… omalela je, steže ga nekako, kao tudja da je, više mu i ne stoji dobro i boja je previše svetla za njegove godine i kilometražu… insistirao je da uzme nešto drugo, novije, nešto od onog što je izloženo… Nije htela… otišla je.
Vrata su se se za njom zatvorila, a onda su nastavile da ulaze obične žene koje ne zanimaju nepotrebne odbačene duše – postidjeni andjeli, potkresanih krila, sklupčani u uglu.