Neverovatna je, i po svojim posledicama pogubna, osobina nekih žena da se zaljubljuju u svoj san o muškarcu, u nečije potencijale, u nešto što bi, one veruju, on mogao da bude da je, kako one misle,, imao više sreće, bolje ljude oko sebe, bolje roditelje, prijatelje, naklonost sudbine… da je imao njih… i onda, prenebegavajući sve što taj čovek vidljivo jeste, one vide samo neku njegovu dobru crtu i nad njom izgrade grad… i opašu ga zidinama u svojoj svesti… i čekaju da ta dobra osobina, a svaki čovek ima nešto dobro, oboji u njenom umu celog čoveka, prevlada sve loše što o njemu zna i može da vidi i tako mala i golim okom nevidljiva njegova dobra crta postane njoj dominantna… i taj čovek zbog toga što, na primer, voli klasičnu muziku kao i ona, ili mačke, ili bilo šta drugo postane njen projekat… nešto na čemu ona radi, i radi, i čeka… da od gusenice postane leptir… i ne vidi, njenim očima dostupno, njegovo crvoliko telo kakvo on realno ima sve čekajući da mu izrastu krila prelepih boja i da joj takav transformisan sleti na dlan… krila koja samo ona sluti u eksperimentalnim uslovima svog života… kao neki ukleti biolog poludeo u svojoj laboratoriji, izdvojen od sveta, prepušten svom ćoravom poslu od koga normalan svet ne vidi vajdu… i život joj u tom čekanju prodje.
… jer ne postaju sve gusenice leptiri… najveći broj njiih ostaje u takvoj svojoj gmižućoj formi, nikad ne dobije krila i vine se u nebo… to se dešava samo nekim gusenicama… i nikad nijednoj zato što je neka žena to očekivala od nje.