„U kesi su vam njegove papuce, pižama i pribor za brijanje. Ovo vam je umrlica. Telo je prebaceno u hladnjaču. I… primite moje saučesće.“

Uobičajene reči  reči medicinske sestre koja vam predaje sve što je ostalo od pacijenta, pokojnika. Sumorno jutro zadnjih dana septembra, prazan i dug bolnički hodnik i … ništa više od čoveka kojeg ste poznavali od prvog svog udaha jer bio je ovde mnogo pre vas i sve vreme vašeg života… suočavanje sa gubitkom i sopstvenom smrtnošću… sad slede mučne obaveze kojih ima mnogo  jer ovo nisu obični dani.

Smrt je nešto na šta se spremamo od rodenja i ona je definitivna i neopoziva i niko je nikada nije izbegao. Ona nema miljenike, izjednačava sve ljude i ma kako su im različiti, lepi ili teški, životi bili, na groblju su svi jednaki – lepi i ružni, bogati i siromašni, oni koji su živeli pune živote i oni koji su samo preživljavali… i zašto je, onda, ona uvek iznenadjenje i zašto je uvek naša prva reakcija na vest o nečijoj smrti –  „ma, nemoguće, pre nedelju dana smo se čuli“,  i zašto se uvek nadjemo tako zatečeni kao da se dogodilo nešto nemoguće, potpuno neočekivano kad je ona  najpouzdaniji i najočekivaniji dogadjaj u životu svega što je  ikad živelo?

… jer vidimo samo “ispred svog nosa”, kao kroz cev, samo delić velike slike i mislimo da će svaki trenutak trajati večno… onaj kad osećamo snažno –  ljubav, ljubomoru, zavist, mržnju, strah, radost, iščekivanje, tugu…  i ne cenimo to što smo živi, u starim cipelama ali na svojim nogama, što nas i  vole oni koji nas bole, što imamo nezahvalnu decu ali ih imamo, živu i zdravu, što imamo lošeg šefa ali posao od koga živimo, što kasnimo na autobus ali blagoslovljeni smo putovanjem u šareni svet, što nam majka dosadjuje ali su naši jutarnji razgovori s njom još uvek tu kao da nikad neće prestati i kao da će sve trajati večno… a neće, jer “proći će i doživotna robija”, i svaka ružna i lepa stvar će proći kao i mi, uostalom… i zašto je onda tako teško prigrliti život…  jer još jedan dan smo ovde, i videti nebo, i list, i pticu, i reku, i čoveka preko puta nas s ljubavlju…  dok smo još tu, dok nas još ima…

I nije ovo tekst o smrti nego himna životu jer treba živeti, i osećati, i zahvaliti se i za teška vremena i krize… jer nas tad duša gura napred kad bismo da stanemo i ne mrdamo dalje umorni od predjenog puta dok duša ima za nas veće planove…

I sve je dobro i moguće dok smo živi jer smrt je ” nikad više” a “ nikad je reč bez ijedne pukotine.”