Prošli su pored mene… mlad par i devojčica u kolicima… sa velikom žutom mašnom na glavi koja bi trebalo da „obuzda“ ono malo kose koju imaju bebe… velika, lepa, sjajno žuta mašna koja bebinoj glavi daje ljupkost. Mama se postarala da je dotera za šetnju.

Roditelji su se žučno svadjali… drčan tata, mlad, silan, sportski tip… zastajao je svaki čas naglašavajući tako ono što govori… majka je odgovarala kratko i videlo se da joj je neprijatno, da želi da prestane… svadja na ulici i muž koji ne meri jačinu govora, koji zastajkuje i insistira na nekim odgovorima.

Ne znam o čemu su pričali, nepristojno je prisluškivati… baždarena sam da gledam u najslabiju kariku… sa žutom mašnom… i bojim se da sukob ne eskalira… tako počinju stvari… a ne valja to… jer brižna je mala glava ispod mašne i ne gleda oko sebe kao što bi bebe trebalo da rade… odvojila je uvo i sluša ih… oni su ceo njen svet i njena biografija… od njih zavisi ceo njen život, sadašnji i onaj sutra kada bude volela nekog… ne razume reči ali razume disonantne tonove… Oni je nisu svesni… mladi su, nisu samo roditelji… utvrdjuju prioritete, sukobljavaju se, imaju probleme… mladi roditelji u zemlji Srbiji… možda žive u zajednici, to nikad nije sreća… možda nedostaje novca… onog što ne znači kad ga ima ali mnogo znači kad ga nema… možda mu je zamerila na nekom izlasku bez nje… možda… ali ne volim što nije bezbrižna žuta glava i što je sasvim bespomoćna da zaustavi svadju najvažnijih… jedinih ljudi u njenom kosmosu.

“Najviše što otac može da uradi za svoju decu je da voli njihovu majku“… i nadam se da će veče doneti razrešenje i da će ih noć pomiriti… i da je sukob bezazlen” jer se vole pa se i svadjaju”… i da sam samo profesionalno deformisana i osetljiva na i najmanju lošu mogućnost… i da je sve do punog meseca.

A to je, kažu, vreme pojačane osetljivosti… za roditelje… i bebu… i slučajne prolaznike.