Ne treba da se ljutimo na ljude kada nam na davanje ne uzvrate istom merom… niko nas nije terao da im dajemo u tolikoj količini… ni ljubav, ni prijateljstvo, ni vreme. Pametan čovek proceni i vidi da je u svakom odnosu ono na šta on može da utiče samo sopstveno ulaganje i ako nije zadovoljan proporcijom jedino što može je da smanji svoj ulog… onda mu eventualno „malo“ što od nekoga dobije neće tako teško pasti… jer i on nije dao mnogo. Ali, davati stalno, uvek i ponovo, sve više i ljutiti se ako nam nije istom merom uzvraćeno je nepotrebno razbacivanje i loše je za naše osećanje samopoštovanja. Samo se osmeh i ljubaznost daju blanko i neznancu… sve preko toga je naša odluka nakon što smo procenili koliko drugi čovek vrednuje naše prisustvo u svom životu. I pre nego se naljutimo što smo dali više treba se podsetiti da nam to niko nije tražio… i da imamo mnogo razloga zbog kojih možda dajemo previše koji sa drugim čovekom nemaju veze pa zato račun ne treba ispostavljati njemu nego sa sobom porazgovarati… i povući se korak nazad… ne zatrpavati ljude darovima koje nisu tražili.

Osmeh za osmeh, ljubav za ljubav i srce za srce. Nemojte se ljutiti. Ako vam se osmehnu – osmehnite se, ako vas vole – uzvratite, samo srce za srce… a ne srce za osmeh. Naše davanje nikog ne obavezuje.

Pametno kad idete sa velikim ulozima