Kažu – treba razgovarati sa ljudima čije nas ponašanje povredjuje, treba im objasniti kako se osećamo, šta nam smeta… ali šta raditi kad se nakon toga ništa ne promeni, što je vrlo često …jer ljudi imaju tendenciju da ne menjaju svoje ponašanje ako ne ugrožava njih neposredno, ako smeta nekom drugom nad kojim, stavljajući ga u položaj da se žali, ostvaruju kontrolu…kontrola znači moć…a moć je vrlo zavodljiva kategorija.
U redu je razgovarati, reći nekome šta nam smeta, ali ako to ne pomogne, efikasniji način promene nečijeg ponašanja je promena našeg ponašanja u istoj situaciji. I to tako što imitiramo ponašanje koje nas povredjuje: kasnimo na sastanak s onim koga stalno čekamo, ne javljamo se onom ko se nama ne javlja umesto što mu to stalno i iznova prebacujemo.
Ako dajemo koliko dobijamo, onda se ne osećamo loše, jer tako ne dobijamo manje. Ako već ne možemo da utičemo na čoveka preko puta – možemo da utičemo na sebe.
A razgovor, iskren, ljudski, autentičan, sa nekim ljudima, u nekim situacijama, je, jednostavno, precenjen.