I savetuju psiholozi, duhovni učitelji i profesionalni pomagači svih vrsta, čoveka preko puta koji se lomi u nekom strahu, čoveka koji stoji u mestu zamrznut, ne napušta neku bolnu situaciju, ponavlja beskonačno bolne obrasce… svako svoje jer bol je univerzalna kategorija individualnog kvaliteta…i kažu mu zbunjenom, izmučenom „osvesti, razmisli zašto si tu zaglavljen, odakle to ide, zašto se ponašaš na iracionalan način, analiziraj“…a ja znam, definitivno znam, jer sam i savetovala i osvešćivala, znam, neopozivo, da put do osvešćenja ne ide u tom smeru…ne možemo da sednemo i razmišljamo, onako, akademski, zašto negde zapinjemo, gde se hrani naša anksioznost, s kog to izvora u nama ona pije vodu uvek dovoljno žedna da joj treba još i nikad dovoljno napojena da prestane. Ne, ne ide to tako. Ne polazi to od nas, ne možemo mi osvestiti uzrok patnje, to je površno shvatanje osvešćenja. Osvešćenje je to koje dolazi kod nas… kad se steknu nekakvi unutrašnji uslovi na koje mi ne možemo da utičemo uopšte i ko kaže da je razmišljao i shvatio, ne govori o osvešćenju. Ono dolazi nakon pakla s kojim se suočavamo, dolazi posle mnogo besanih noći ili brutalnog životnog iskustva. Osvešćenje je bljesak, iznenadan uvid, koji samo iznikne iz najdublje tuge ili najvećeg straha, ko čupavac iz kutije…samo se pojavi i mi shvatimo “to je to“… jer ono bira trenutak u kome će se predstaviti, mi ga mislima ne možemo dozvati. Misli su zamka uma i od druge su materije. Osvešćenje uvek ima u sebi jedan kvalitet neočekivanog, kao da je samo sebe stvorilo… razmišljanje kroje poznate misli koje stalno prolaze istim putevima.
Da, spoznaja zašto se u nečem vrtimo, zašto nas nešto plaši i zašto smo u destruktivnim programima pojavljuje se kad se steknu neki unutrašnji uslovi. Nismo mi ti koji joj otvaramo vrata, ona dolazi kad joj je vreme razvalivši ih, iznenadjuje i mi to ne možemo ni ubrzati, ni usporiti niti bilo kako izazvati…čak ni predosetiti.