Starica sa sela, ozbiljno bolesna, leži u gradskoj bolnici.Boji se, uznemirena je, ne razume preteći   bolan proces u njenom telu koji je razjeda . Ne razume jutarnje lupkanje u radijatorima kad se zagrevaju, reči lekara, komentare sestara. Prvih dana njeni sinovi ne dolaze. Zauzeti su, žene ih zaustavljaju „uvek ti trčiš prvi, neka idu drugi,sve ti moraš“. Kakve koristi od izgubljenog vremena u poseti prljavoj bolničkoj zgradi i bolesnoj starici !Ona leži, širom otvorenih očiju, gleda u vrata čekajući drage posetioce. I ne ljuti se. Opravdava ih, brani. Napokon dolaze. Vesela je, osmehuje se, plače od olakšanja, ali oni kao da nisu tu zbog nje. Razgovaraju medjusobno, odmeravaju jedni drugima kvalitet života, i onako se vidjaju retko, na svadbama, sahranama i u ovakvim neprilikama. Glasni su, kao ljutiti, ne vole što su tu, ponekad pogledaju u nju, pitaju treba li joj nešto.A ona gluva za otrovne reči koje jedni drugima upućuju, slepa da vidi da je ne vide, puno joj srce njihovih glasova. Odlaze.Ostaje usamljena u velikoj sobi, velike bolnice, u velikom gradu s nepoznatim ženama u krevetima pored, seljački stidljiva i nepoverljiva.  Prozor gleda na ulicu, čuju se automobili. Ona je bolesna, zbog nečeg odjednom jako tužna i niti joj se živi, niti bi da umre.