Da li biste oprostili vašem partneru: uvredu, prevaru, laž?
A on vama?
Zašto nekome opraštamo nešto što smo mislili da nikad ne bismo nikome, a drugome ne opraštamo ni to što ima smedje oči?
I zašto negde tolerišemo sve, a negde se saplićemo o svaki detalj?
Preko čega ne biste mogli da predjete?
… pritom, ne mislim na konstantno loše ponašanje koje može da izmori drugu stranu i učini da neko digne ruke, umoran od ljubavi koja nije istom merom vraćena… ne, ne mislim na to… mislim na trenutni akt kojim nas povrede a koji ima veliku težinu u našem sistemu vrednosti.
… od čega zavisi hoćemo li oprostiti: od težine „greha“, od saveta prijatelja i onih koji to nisu, od ponašanja prestupnika (da li se i koliko dugo izvinjavao posle toga, da li se pokajao ili nije)?
Zašto nekog držimo na kratkom lancu i on mora da bude dobar i zasluži naše prisustvo, a s drugim smo iako ga ne vole naši prijatelji, naša majka, naša prethodna uverenja?
Zašto se nekad okrenemo i povredjeni nestanemo bez reči, a nekada čekamo, slušamo opravdanje i molimo Boga da nam druga strana da dovoljno dobar argument kojim bismo zadržali dostojanstvo u oproštaju neoprostivog… navijamo da uspe, da nadje reči, da nam pomogne da sve izgleda kao naša odluka posle dobrog objašnjenja, a znali smo unapred šta ćemo odlučiti… jer odluke su starije od razloga za i protiv.
Zašto smo s nekim i posle svega, a s nekim nismo i pored svega? Od čega to zavisi?

I kao što to obično biva – najsloženija pitanja imaju najjednostavnije odgovore – zavisi od toga volimo li… i samo od toga… i mučićemo se i lomićemo se, i izgledaće kao da nema nade i otići ćemo, možda, ali ćemo se vratiti ako volimo… jer to je ljubav – iskorak iz ega, fokus na drugom čoveku, ono gde je sve bez njega ravna linija, pusto polje, deliblatska peščara… i neka vas ne plaše da nešto neće oprostiti, možda stvarno veruju da tako misle, a možda vas time odvraćaju da ne uradite zabranjeno jer se boje da bi vam oprostili… jer ljubav je iracionalna… nekad bi sve dali da nekog volimo, a ne možemo, a nekada volimo koga ne treba… ali, ako vam nešto ne oproste – postoji mogućnost da vas nisu voleli dovoljno…
I nikad ne reci nikad jer djavo to voli i kaže, iskusno, svom šegrtu „ dete, zapiši mi ovog dole što je sad ovo rekao“ i ne budi uveren ni u šta kod sebe jer te život može demantovati, a  najjače ćeš negirati ono u čemu se najviše plašiš sebe i svoje slabosti, pravićeš buku da nadglasaš svoj unutrašnji šapat.

Ništa ne znamo dok nam se ne desi.