Proklet je čovek. Ma koliko puta da nam neko učini dobro i pomogne nam, prvi put kad odbije da to uradi mi ćemo se samo toga sećati…kao da smo, nekako,  prijemčiviji da reagujemo na loše, da pamtimo loše…i da u pravednom gnevu  zaključimo „ jednom sam ga nešto zamolio i odbio je da mi pomogne“,  potpuno, ali zaista, nesvesni  toga koliko puta nam je na molbu  odgovoreno pozitivno i koliko nam je puta pre toga neko izašao u susret. I bićemo ljuti na čoveka ako je jednom prekinuo krug beskonačnog činjenja nama što otvara pitanje – koliko je (ne)zahvalno pomagati nekom, ne stvara li to beskonačnu obavezu, jedan doživotni dužnički odnos u kojem kad jednom ne uplatimo ratu gubimo trajno sve do tada uplaćeno i oduzima nam se sve što smo do tog trenutka dali, učinili…pleni nam se sve dotadašnje ulaganje i oduzima nam se prijateljstvo.

Kako učiniti nekom uslugu a ne staviti trajnu hipoteku  na odnos s njim?