Neretko u nekim zrelim godinama rezimiramo kako smo  smo imali  „težak život, velika razočarenja, strašne krize, lomove, teške i bolne situacije, velika iskušenja“…i tako kažemo bez razlike svi…a čini mi se da je to što zovemo “ teški lomovi, gorka razočarenja,…“ u stvari nužan deo odrastanja i sazrevanja, posledica toga da neke mladalačke naivnosti i zablude moraju da se razreše i završe kao „teški lomovi“ koji to zapravo nisu…i da su prijateljstva u koja smo se kleli i ljubavi zbog kojih smo patili nužan proces učenja šta sve nije pravo prijateljstvo i prava ljubav i da ih mora biti mnogo pogrešnih i da nije do ljubavi i  prijateljstva nego do nas naivnih i mladih koji zaključujemo o opštem na osnovu pojedinačnog jer mladost ne zna za metodologiju. Naravno, usput i mi učimo da se ponašamo po meri a to znači po zasluzi, da se prilagodjavamo, da vršimo selekciju, da ne budemo isti sa svakim… i to je sve život i sazrevanje… da se nauči ta mera i da jedan deo duše bude samo naš, naše bezbedno mesto jer povrede nas, namerno ili ne,  i najdraži a život se mora nastaviti i posle toga. Jer, što reče jednom jedan moj učitelj i mentor, „ko je vama rekao da je svet pravedno mesto pa ste ljuti što nije, takav stav je detinjast“… a ono što zovemo nepravda je često loša sreća, sudbina, šta li, koja svakog zakači u nekom delu života, pa neko nema novac, neko ljubav, neko zdravlje, neko decu…ili sreću s decom, neko nema mnogo toga…

To je čarolija života, dizati se i padatii dok svi okolo misle da nikakvih problema nema onaj ko nema njihov problem. A u stvari prava istina je da “nije život polje preći”, da  svi pokušavamo da s kartama koje smo dobili  odigramo najbolje što znamo  što, definitivno, zavisi od karata ali i od našeg umeća i iskustva.

…i faktora čiste sreće za koji nema nikakvog objašnjenja ili bar nema onog koje je nama poznato.