Razumem ja ljude… i razumem nemoć… i tegobu koju stvara neizvesnost… i to da gledaju u nebo očekujući spas.

Razumem ja strah, njega najbolje razumem… znamo se dobro nas dvoje…  ali ne volim kad me sa društvenih mreža pozivaju na veru, kad me sa facebook stranica podsećaju na Boga.

Ne mogu ja to… suviše je meni vera lična stvar… ona se ne uči… ona se ne propoveda… niti se stiče… tu je ili je nema… nisam za tu glasnu veru… ja sam za onu u tišini… bez posrednika… nije vera ako se nauči… ni kad smo je stekli nije bilo posrednika… samo mi i nešto prekoputa i to se ne deli… kao nijedan intimni doživljaj, uostalom… ljubavna pisma su smešna svakom kome nisu napisana, i banalna su mu… sa Bogom se razgovara nasamo i veruje se u tišini… svaka demonstracija vere nije vera nego to što jeste – demonstracija… i neverne ne treba siliti, niti ih pozivati, to nije njihova priča i oni imaju na to pravo… a verujuće ne trebe podsećati jer oni to znaju… vera se ćuti, vera se misli, vera se oseća, vera se… veruje… vera se dogodi čoveku jer mu se dogodi život, ne prenosi se vera… teško je nekog u veru ubediti… tudjoj se veri ne veruje… teško ju je odglumiti… kao i  zarazan smeh ili ridanje… nisam ja za tu vrstu promocije vere… niti glasnogovornike koji bi da posreduju, koji udju u lik, zaglave se u monologu pa zaborave da se vrate kući… nisam za veru na koju me pozivaju, nisam za “opšta mesta” .  Vera je posebna i vrlo tiha.

… i ovaj mi je tekst o veri glasniji nego što bih htela.