Ubistvo iz strasti… naziv za zločin koji u sebi sadrži jednu, gotovo, romantičnu crtu…kao da je ljubav u osnovi toga, strast. A zapravo se radi o najvećoj mržnji što se vidi po posledicama jer ne ubijate one koje volite, to je logička besmislica… radi se o želji da poništite drugog čoveka, da ga nema, da nestane.

Ljubomora umire zadnja i kad ničeg više nema, i kad je odnos mrtav… jer je starija od svakog odnosa… i koren joj je duboko… i ne vidi se… i nema veze sa partnerom već sopstvenom ništavnošću koju niko ne može da promeni jer je nije ni uzrokovao. I uzalud žrtva dokazuje i objašnjava i pravda se… ništa ne vredi kao što nije vredelo ni onima koje je ljubomorni isto tako strasno „voleo“ pre njega jer on uvek tako „voli“, svakog bez koga ne može ma koliko da ih je bilo… jer tako je satkan, nesrećno napravljen, od bolesnog tkiva, od neljubavi, zadojen mržnjom koja ne popušta… jer ga je nekad neko povredio, njega ili njegovu majku, oca a on pamti i sveti se…unapred… za svaki slučaj jer „voli ga više nego sebe, više od života, do kraja života, do ludila“… do kraja čijeg života ne kaže, do ludila čijeg ne kaže… jer neće mu dati da živi, daće mu samo kraj života, instant, odmah, pre vremena…jer ljubomora je čisto zlo koje možda ima cveće u rukama ali pištolj u džepu… jer tako voli onaj ko nije primio ljubav, takva je strast onog kome je seksualnost prljava i on bi da je uništi upravo onoliko koliko u njoj i uživa, i najviše bi da je uništi ako najviše u njoj uživa jer mrzi sve oko toga, i jer je žena laka već samo zbog toga što spava s njim… jer su mu prekidač za ljubav i mržnju prespojeni i samo je jedan za oba… a žrtva pritiska i ne zna šta će ovaj put proizvesti. I bolje da vas pošteno ne vole i ostave nego da vas vole tako da ne mogu da vas ostave… na miru, da živite, ne objašnjavate neobjašnjivo jer „dokaži“ plavu boju neba i zelenu boju trave… i onom ko ljubavi nema da je ti imaš… i onom ko vara da ne varaš…

Sizifov je to posao, nema tu sreće.