Još jedna žena koja dovodi  supruga, govori u njegovo ime, jača je, negujuća, zabrinuta. Ostavlja utisak veće izmučenosti i trpljenja od njega. On sedi pasivno,  kao „priveden“, s aspektom čoveka  koji je nepotrebno tu, rešenog „da ne prizna ništa“. Oboje su u nekim zrelim godinama.  Nakon razgovora s njim, u kojem on kaže da je odlično, razgovaram sa njom. Za razliku od njega ona priča kao da sam zasekla ranu koja gnoji duže vreme, brzo, spontano.  Kaže, bio je sposoban, moćan, voleo je život, žene, muziku (svira harmoniku),  bilo je sve kako on kaže, umeo je i da digne ruku na nju i decu.  Onda je prošle godine imao slabiji moždani udar od koga se  fizički  sasvim oporavio ali je  sada nervozan, odsutan, ništa ga ne zanima, razdražljiv. Ne zna ima li to neke veze (ne znajući da sve što je vremenski povezano vrlo često ima) ali njegova tiranija počinje od kada „ne žive kao muž i žena“ što njoj uopšte nije važno, nikada nije ni bilo. On  je sada nepodnošljivo ljubomoran,  ide svuda sa njom,  drži je budnu cele noći tražeći da mu prizna s kim je bila „i sve će biti u redu“. A ona se brani, plače, kune u decu i tako svake noći.

Na stranu  činjenica da su neverni , neretko,  ljubomorni jer ne veruju da neko “ne bi ako oni bi“ ali zanemarujemo često  probleme sa potencijom baveći se drugim stvarima kojima smo naučeni kao najvažnijim i koje tražimo i  zagrizemo kao mamac (depresivnosti, strahovi) a činjenica je da je taj segment života muškarca,  nezavisno od godina koje ima,  njemu od , često, najvećeg značaja i da bi rado zadržao depresiju od koje ga lečimo samo da opet bude muškarac. A nas inetersuje kako spava,kako jede …iz arogancije mladosti koja misli da neke stvari više nisu za stare ljude i ispitujući važne  funkcije kako nas naša nauka uči,  smatramo da je njemu u tim godinama i nakon ozbiljnog zdravstvenog problema  seksualnost  „luksuz“ i nevažna,  „nego da se pozabavimo onim što je bitno“  pa previdimo  šta je u njegovoj glavi, kako je on posložio svoje prioritete. Dominantan, pun života teško je prihvatao svoju polnu nemoć  i to je bila tačka oko koje se formiralo njegovo stanje koje je ugrožavalo njega i sve oko njega. Nama možda  to izgleda nevažno  ali njemu takvom, kakav je bio, to je velika patnja.

Jer – „gde ti je snaga tu ti je i slabost“ a gde je to za konkretnog čoveka odlučuje on sam, a ne njegov sagovornik, jer postoje opšta mesta ali su ljudi pojedinačni.