Gledala sam skoro intervju u kome jedna žena, govoreći o nečem što joj je muž rekao, kaže kako ju je gledao pravo u oči i kako je zato sigurna da nije lagao… eh, kad bi bar bilo tako… postoje tzv „opšta mesta“, opšte poznata uverenja i fraze, koje su, istini za volju, opravdano generalizovane, ali postoje i one koje to nisu jer menjali su se ljudi, komplikovali su se karakteri, usložnili su se odnosi i ljudska ispoljavanja… „čovek koji nema šta da krije – gleda te u oči“ je jedna od netačnih fraza. Često o najbližima ne znamo najvažnije stvari… naročito ako one nisu za javno prikazivanje… to su one rečenice tipa „moj sin to nikad ne bi uradio“, „moj otac ne bi prevario majku“, „moja ćerka je mala za to“… u filmu „Muzička kutija“ ćerka advokat jednog trenutka shvata da je njen otac zaista bio nacista… njen tata, najbolji tata na svetu je bez razmišljanja slao hiljade ljudi u smrt a onda je dolazio kući i ljubio svoju devojčicu pobivši neke druge devojčice pre toga… ljudi koji imaju neki „feler“ su često najneautentičniji upravo u onoj meri u kojoj treba sakriti nešto u njima što nije za dnevno svetlo… paralelni život i ovaj drugi, javni, se kao i sve paralele ne dodiruju ni u jednoj tački po kojoj bi se znalo da druga linija paralelno postoji… ista takva, isto tako prava, neumoljivo beskonačna i potpuno ravnopravna s ovom drugom… ljudi često imaju dvostruka knjigovodstva i knjige života sakrivene od najbližih, knjige stvarnih i prijavljenih prihoda, jezikom preduzetništva rečeno.
Ali ne želim o tome sada… postoje u forenzičkoj psihologiji ili pravu, kako god, dve grube podele seksualnog zlostavljanja, inače, pa i seksualnog zlostavljanja dece… jedne se radnje svode na nedozvoljene polne radnje, odn.razne vidove seksualnog uznemirenja i neprimerenog erotizovanog ponašanja sa žrtvom druge se svode na obljubu, silovanje… one su iako obe nedozvoljene, kažnjive i bolne, različite po svojoj radikalnosti… jasno je da su ove druge radikalnije.
Iz iskustva znam da su ljudi koji su na nepristojan način dodirivali dete oni koji tokom razgovora o tome sa vama gledaju pored vas, u pod, sa strane, ne gledaju vas u oči… stide se, sramota ih je što je njihova mračna tajna vidljiva vama, okolini, što su izloženi na stub srama, što je urušena njihova slika o porodičnom čoveku, ocu, domaćinu, ujki… ovi drugi koji su silovali ili, pravnim rečnikom, obljubili dete gledaju vas u oči dok negiraju da su to radili, ne spuštaju pogled, radikalni su, direktni, brutalni i smeli i sada kao i tada… idu do kraja u svom pretvaranju kao onda kad su išli do kraja u stepenu u kome su seksualno zlostavljali dete… i gledaju vas u oči na direktan, agresivan način što u životinjstvom svetu neprekidno gledanje u oči i znači… pozivaju vas na borbu, negiraju da su išta uradili, ponavljaju to bez da spuste pogled… i da se vaš razgovor sa njima ne bi pretvorio u životinjsko odmeravanje snaga vi ste ti koji spustite pogled izmedju dve rečenice ali znate – pred vama je rodjeni zlostavljač, poremećaj ličnosti bez empatije, bez straha, krivice i svih tih, nazovimo ih ljudskih osećanja , koja bi ga da ih ima zaustavila u onome što je radio ili bi bar učinila da mu je sada neprijatno… ali, brutalan sada kao i tada, on je zbog toga ponosan, oseća se superiorno kao da nema delove koji bi mu samo smetali… a objektivno strah i krivica mogu da smetaju ali i čuvaju čovekovu ljudsku formu… ovi ljudi se osećaju dobro sa svojom mračnom stranom, zato izostaje sram.
Jer postoje ljudi potpuno neosetljivi na nečiju patnju (kao što neko ne raspoznaje boje), ljudi sa kojima nema razgovora i oni mogu biti vaši najbliži jer svi smo nečija deca, roditelji i rodjaci.
Gledanje u oči je moćno sredstvo za otkrivanje ali i sakrivanje istine zato oprezno sa onima koji vas netremice gledaju u oči… možda žele vašu dušu, možda žele poverenje… a možda i oba.