Dolazila je, pre nekoliko godina, stidljiva, mlada žena inženjer uvek obučena u staromodne bluze i dugačke suknje koje je pritom stalno, gotovo kao tik, povlačila preko kolena dok priča iako su bile više nego čedne dužine i sasvim su joj pokrivale kolena… i uvek bi me sramežljivo, i skoro izvinjavajući se, podsećala zašto je tu, na svoj nezgrapan, prevazidjen način kakva je bila cela njena pojava… „ sećate se, ja zbog emotivne sfere“… tako je ona nazivala svrhu naših susreta i svoju neuspešnost u partnerskim relacijama koje nikad nije imala… odrasla kao dugo čekano, željeno dete u braku vremešnih roditelja, rodjena kad su oni izgubili svaku nadu za potomstvo… čuvali je i – „prečuvali“… učili da je svet pun opasnosti, da su ljudi pokvareni, da je njeno samo da uči i ima svoj dinar… dobri, ali kruti i sami nesnadjeni ljudi koji su, ipak, jedno drugo našli i ostvarili se kroz partnerstvo i roditeljstvo… jedan su drugom pokrivali deficite u spoljnom svetu i živeli mirno, zatvoreno, iza vrata svog stana… ali se sva njihova strepnja od sveta, sva njihova neprilagodjenost slila u savete koje su njoj davali i vaspitanje koje se svodilo na zabrane i upozorenja… o uživanju i zadovoljstvu ni reči… samo red, rad, disciplina… i ona je odrastala, studirala malo duže ali završila fakultet na radost i ponos roditelja ispunivši njihovu želju… drugih nisu imali, to je bilo to… onda su joj dozvolili da ima mladića, da voli, sad je mogla, oni su se „odjavili“ i prepustili je sebi… njihov priručnik za njen život, njihov praktikum više nije imao strana… rekli su joj samo da je došlo njeno vreme a njoj se činilo da je ono, zapravo, prošlo… jer ona se osećala kao da je sve što treba završila… u shvatanju odnosa muškarca i žene ona je bila dete, vodila je dnevnik, sanjarila šetajući pored reke o princu koji će je poljupcem probuditi iz stogodišnjeg sna… prinčeva nije bilo a reka je tekla na isti način samo je menjala boju sa godišnjim dobima… neki njeni pokušaji da ostvari ljubav sa muškarcima njenih godina njoj su ličili na silovanje jer joj niko nije pružio početak ljubavi koji je njoj nedostajao… svi bi krenuli negde od sredine ili kraja i ličilo je to više na seksualnu zloupotrebu deteta nego na ljubav dvoje odraslih… ostvarivalo se roditeljsko proročanstvo… svet je bio opasno mesto a ona nepripremljena da u njemu postoji… muškarci koje je želela da voli bili su grubi i nestrpljivi ili su imali dijagnozu… trećih nije bilo.
Dolazila je mesecima na razgovore koji su bili simulacija realnosti, gde smo „kondenzovano“ prolazile svakakve situacije koje bi mogla da doživi, gde smo učile da se otvori dovoljno ali ne previše, da veruje ali ne svakome… gde smo ubrzano prelazile lekcije koje je propustila smeštene u sadašnji vremenski ram, gde smo dete koje je bila učili šta bi, eventualno, ljubav mogla da bude za ženu kako je izgledala… ja sam govorila o pravu na uživanje i zadovoljstvo, prevodeći to na jezik koji poznaje kao na nešto što je zaslužila. Dolazila je a onda se samo jednom nije pojavila. Da li je nešto naučila ili je odustala, da li se desilo neko čudo – ne znam, ali mi je njeno „ja, zbog emotivne sfere“ ostalo kao uspomena na to da je nužno kršiti neke roditeljske zabrane i da za sve stvari postoji vreme… kao za male boginje u detinjstvu koje se u zrelim godinama mnogo teže preleže.