Ne delim ljude po polu, po veri i naciji, po  tome koliko mudre razgovore sa njima mogu da vodim.

Ne delim ih po obrazovanju, o tome su često odlučile okolnosti života i neke njihove karakterne crte… neki su se, prosto, uspeha uplašili i nisu mogli da predju  granice uspešnosti koje im je neko nekad postavio a oni su stali pred svojim ostvarenjem kao ispred minskog polja.

Ne delim ih po tome koliko novca imaju… nisu svi bogataši loši i siromasi dobri… to je netačno baš  kao i sve uopštene stvari, ne verujem u opšta mesta… uvek postoji crni krug na beloj površini i beo na crnoj, jin i jang.

Ne delim ih po knjigama koje čitaju i muzici koju slušaju… neki od najgorih ljudi čitaju najbolje knjige, neki ih čak i pišu.

Ne delim ljude na zabavne i dosadne jer zabavni umeju da razočaraju kad svetla pozornice utihnu i dosadni mogu da budu tu kad nesrećne okolnosti raščiste gužvu oko nas.

Ne delim ljude na lepe i ružne, to je, tek, najrelativnija stvar i posle pola sata s čovekom osetite energiju privlačnosti koja mnoge lepe pojave obori nisko na lestvici a mnoge neugledne vrtoglavo podigne… za onoliko koliko se vi pored njih osetite ženom ili muškarcem… ljudi su privlačni  onoliko koliko se vi sa njima osećate privlačnim.

Ne delim ljude po tome jesu li mi rod ili samo prijatelji, s nekim se rodjacima završi na sudu.

Razumem ja i nestrpljivost i oštru reč i nemanje vremena, školovana sam da razumem loše ponašanje čak i kada me ugrožava (istina, radim na tome da ga ne tolerišem, iako ga razumem).

Ne delim ljude po tome koliko im je dobro ili loše jer osećanja su faze koje se najčešće smenjuju i životi imaju cikluse kad tonemo, kad se samo održavamo na vodi i kad preplivavamo velike daljine.
… Meni je važna ona iskra u oku čoveka kad završavamo razgovor, privatni, poslovni, kako god… ona zadnja svetlost u oku, onaj izraz oko usana, ona misao koja ostaje kao talog na licu kada se čovek isključi iz svoje socijalne uloge gde ste sa njim pričali a još uvek je dostupan oku… onaj kratak trenutak pre nego se sa čovekom rastanem i ono elementarno njegovo što se tada vidi… plahost, nesigurnost, ambicija, laž, zlo, čestitost, toplina, arogancija, praznina…  mnogo mi je važna  čestitost, ona zadnja dobra misao ispod svega, i važno mi je odsustvo zla, svakog i najmanjeg… onog ljudskog malog zla što podriva živote svima okolo a vinovnik nikad ne završi u zatvoru… ono sitno a krupno zlo koje boji nesrećom živote ljudi oko tog čoveka, koje plete mreže, spletkari bez svesne namere, prosto samo tka mreže, insinktivno, jer mu je to priroda, kao pauku.
… I najviše volim one ljude sa kojima mogu sita da se ispričam, bez da kažem ijednu reč, ćuteći negde  pored neke vode.