Ostali su preko noći bez svega. Rat ih je učinio izbeglicama. Muž, žena, dvoje dece. Tamo gde su živeli imali su sve, odjednom –  imali su samo život. Kažu, “najvažnija je živa glava na ramenima“ i to je sigurno tačno ali nisu od te činjenice mogli da žive. Muškarac, lekar po profesiji, legao je u krevet i gledao u zid. I tako osam meseci. Žena, profesor hemije, pogledala je u njega i decu i krenula da pravi kolače za proslave, to je znala.  Za to vreme porodica je opstajala, deca nisu bila gladna.

Onda se čovek sa kreveta trgnuo, pogledao oko sebe i ugledao sliku svoje porodice:  sebe kako leži, žene u kuhinji kako sprema ko zna koju tortu po redu i njihove  dece koja se zadovoljno igraju…i shvatio da je vreme da se vrati u život od koga je odustao. Krenuo je da traži neki posao i uskoro ga je našao.

Majke… kad osete da su istinski ugroženi njihovi mladunci i da nema pomoći ni od kuda, nema te snage koju neće pronaći u sebi  „slabiji pol“, učiniti nemoguće, izaći iz svega što su bile, znale, mogle i zaštititi mladunce kao svaka ženka u prirodi pre njih, od najmanje do najveće.