Ušao je jednog dana u ordinaciju starac od svojih sedamdesetak i vše godina, oronulog izgleda, odeven u muški sako i pantalone, ali žensku crnu bluzu, neki cvetni pojas preko nje (protiv reume, kaže) i sa ženskim prstenjem na malim prstima obe ruke od nekog starog, tamno žutog zlata, starog dizajna, iz nekog davnog vremena,  potpuno neprimerenim i, prosto, urezanim u njegove velike, koščate ruke odraslog, starog muškarca. Došao je na pregled u pokušaju na ostvari majčinu penziju… majka mu je umrla pre više od godinu dana, zajedno su, i sami, proveli nekoliko decenija pa i njene poslednje dane, oboje razvedeni. Umrla je, očito, u nekim poznim godinama jer njen sin je star čovek. Pokušao je, kaže, on i prošle godine da ostvari porodičnu penziju, ali je zakasnio da skupi dokumentaciju. Priča lepo, spontano, bez da ja vodim razgovor, kako je bio je u nekom kratkom braku iz kog ima odraslog sina koji živi u drugom gradu i povremeno se čuju… majka nije volela njegovu ženu ( ne znam zašto me to ne čudi) i taj brak je završio brže nego je počeo… on sad živi sam, bez primanja, od neke uštedjevine koja se lagano troši, pojede neko kiselo mleko, kiflu… i živi…. bizarno odeven u majčinu bluzu, sa prstenjem koje nikada nije bilo za ruku muškarca, sa cvetnim pojasom za reumu koji je majka nosila a sad treba njemu… plače, kaže, bila mu je sve… čoveku od sedamdeset godina, koji gladuje, nosi njenu odeću, koji će živeti sam do kraja svog života… pitanje je da li će imati šta da jede… zakasnelom za sopstveni život kao i za to da skine ovo uraslo prstenje s ruke dok je još moglo, zakasnelom da preda dokumentaciju na vreme i pokuša da ostvari njenu penziju pre godinu dana.
Ona nije živela sama nakon svog razvoda… imala je njega, kratko odsutnog zbog braka koji je imao… nije volela njegovu ženu i kumovala je njihovom razvodu jer nijedna nije bila dovoljno dobra za njega, njenog sina iz jednog jedinog razloga što je on bio taman po meri svoje majke koja ga je za sebe rodila, čuvala i zadržala, sebično ga vezavši za sebe, sama nekompetentna za neki drugi odnos i na kraju ga, kad je poslužio svojoj (njenoj) svrsi, ostavila samog, bez ikoga… u njenoj garderobi, da je žali i priča kako je vezan na nju… jer je bila jedino biće sa kojim je imao kontakt nakon što su svi otišli… da ne smetaju… vidim ih u tom nesrećnom stanu, dvoje starih ljudi, u bolesnom dvouglu, dve nesreće što se tragično sudaraju i traju u stanu i … mnogo sam tužna… zbog toga koliko je tragičan čovek preko puta, nasamaren, progutan i ispljunut od žene koja je odlučila da joj služi i živi sa njom i onda kada to već dugo nije bilo normalno… da bude s njom u njenoj starosti a za njegovu nije važno, da ona ne bude sama, da joj bude partner u životu i samoći a onda ostavljen usled prirodnih zakona, pušten kad je potrošen i kad je ispunio svoju srhu, ostavljen da plače za njom i žali je davno odsečen od sveta… da nosi njeno prstenje koje više ne može da se skine, njen cvetni pojas i crnu žensku bluzu i ta bizarnost njegovog izgleda odraz je bizarnosti tog odnosa, njegove autističnosti i patologije jer to nije normalno žalovanje… i žao mi je čoveka… jer nije ljubav za kojom plače ljubav, i neće te roditelj ostaviti nesposobnog za samostalan život ako te voli, i naučiće te da odeš i budeš svoj čovek a ne osuditi te na večnu vezu s njim dok nosiš njegove stvari i nadaš se njegovoj penziji… da bi živeo… i postajem ljuta, mnogo ljuta na nepoznatu, mrtvu ženu, upravo onoliko ljuta koliko mi je žao starca ispred mene koji je gradeći jedan odnos porušio sve mostove za sobom, ne napravivši mesta za ijedan drugi.
Izlazi obećajući da će mi doneti ikonu Sv.Jovana… ne znam čime sam to zaslužila ali verujem da hoće.
Ispraćam ga sa svom ljubavlju ovog sveta i želim da ostvari majčinu penziju… za kiflu i kiselo mleko.