Govore ljudi o pokojniku koga poznajem “bio je tragičan lik”… i ta misao gotovo da ima jednu romantičarsku, bajronovsku crtu… pomišljate na čoveka koji šiban vetrovima sudbine vuče težak tovar, pada i posrće, ali nastavlja svoj put… nevolja je, medjutim, što tragični likovi često “otragiče” sudbine svih oko sebe koji bi možda manje romantičarski proveli svoj vek, koji bi radije birali miran život gradjanina, sitne radosti negoli delili sudbinu tragičnog lika… partnera, oca, sina… jer sve izgleda drugačije kad mu se pridje blizu i tragični pijanci, nasilnici, zlostavljani zlostavljači, ljudi sa teškim dijagnozama boje svojom patnjom, koju su izabrali ili im se desila, kakogod, živote onih oko sebe koji svoj život, jedan jedini, moraju da podrede sasvim tragičnom liku i tako postanu tragični likovi, mučenici, rekli bi ljudi uz poštovanje za njih ali i skrivenu sreću i zahvalnost sudbini što nisu na njihovom mestu… mučeništvo mnogo gore izgleda iznutra nego izvana i definitivno nema romantičarski ton… mučeništvo je mučenje, vuče na siromaštvo, na ko zna kada krečene zidove i raspala vrata, vuče na čekaonice po ordinacijama raznih specijalista koji samo rade svoj posao a nekima je to lečenje život, vuče na traumatizovanu decu pogubljenu u svojim strahovima koje nemaju s kime da podele jer im je jedan roditelj tragičan lik a drugi mučenik koji se samo njime bavi… svaki tragičan lik ima iza sebe nekog ko mu je možda odredio put, one koji sa njim nose njegov krst kao i one koji će, iz nekog razloga, nastaviti da ga nose i posle njegove smrti… tragični likovi su kao kamen bačen u vodu oko koga se formiraju koncentrični krugovi tragedije. Ne želim ja da umanjim tragičnost tragičnih likova, ni da se narugam njihovoj sudbini, niti da kažem ” bežite od njih”, ja samo prebacujem svetlo sa njih na nevidljive heroje koji sa njima dele život, tražim pažnju za njihovu tragediju i pomilovanje za njih ako odluče da to, možda, ne mora da bude i njihov krst.