Najbolje je, idealno je, roditi se i odrastati u podržavajućoj porodici, sa roditeljima koji ti daju potvrdu da si divan, dragocen, da si božji dar… tako se postaje srećan čovek, naučen ljubavi prema sebi i drugima, spokojan, koji lako prima i lako emituje ljubav, davno naučen da je svet dobro mesto i da je on dobrodošao u njemu. Oni koji nisu imali tu sreću mogu da nastave da idu kroz život skupljajući po starom obrascu ista takva nova iskustva, nove ljude koji će se prema njima odnositi na poznat i nesretan način, potvrdjujući njihov početni životni stav ili će, pak, odlazitii na psihoterapiju koja će im pomagati da osveste svoj problem, da nauče da prepoznaju signalne lampice za opasnost kad njihovo staro iskustvo nastavlja da utiče na njihovo rasudjivanje i odvodi im život u pogrešnom, lošem, starom pravcu… i, usudjujem se da kažem jeretičku misao, što ne bih smela kao čovek iz struke, da nikad, nijedna terapija, ma koliko bila uspešna, ne može da potpuno sanira štetu, mada može mnogo da pomogne…  jer nikad neće biti isto onome ko je u startu prirodno ljubav dobio i onome ko je morao da se ljubavi prema sebi uči, da zaboravi loše, da poveruje u dobro, da promeni dotadašnje stavove i uverenja… onome  ko je krenuo u život, ne od nule nego “ iz debelog minusa“, ko je u život kročio ne iz prizemlja nego iz suterena, da zaboravi mračne sobe svog detinjstva: alkoholizam oca ili odlazak majke (koja ga nije volela, tako mu je očeva majka objasnila otrovavši zauvek srce deteta koje ne ume da prepozna tudje motive u onome što mu kažu) ili smrt starijeg brata zbog čega je majka celo njegovo detinjstvo provela gledajući u jednu tačku na zidu dok je on sve činio da ga primeti (prvo slagao kocke a onda obijao trafike) ili onu noć u životu devojčice kada je prespavala kod teče koji ju je tretirao kao ženu a bila je dete ili ono siromaštvo i svadje roditelja očajnih zbog bede, zbog struje, izvršitelja na vratima…

I, šta je lek? Ljubav, božanska ili drugog čoveka, velika dovoljno da nastavi da teče prema onom ko je odbija (upravo zato jer mu najviše treba), toliko mu treba da ga je strah i da posegne za njom…  koji se boji da će nestati kao san ako samo i pruži ruku prema njoj jer misli da ljubav nije za njega, da je neka greška u pitanju koja će svakog časa biti ispravljena… pa reži, laje, ujeda kao psi iz skloništa na pokušaj dobronamernog stranca da ih pomaze, nahrane… jer ne veruju, jer su druge stvari iskusili, jer tako divlji teraju sve od sebe… često im ceo život prodje u tome.

Velika je sreća i blagoslov imati dobre roditelje i topao dom. To je trajna zaštita i imunizacija od ozbiljnih duševnih kriza i bolesti. To čuva dete od naših ordinacija ili čini da se ono samo kratko vreme u njima zadrži i lako nastavi svoj put… jer pamti da će ga neka ruka uvek zadržati ako pada i to je neprocenjiv osećaj… ta sigurnost… ta vera u pozitivan ishod… to odsustvo strepnje i straha koje neki, manje srećni, nikada neće imati.