Postoji u psihološkom savetovanju jedan trenutak, dragocen, kad se, neprimetno, oko vas i čoveka s kojim razgovarate formira krug…  balon u kome postojite samo on i vi, jedan na jedan, oči u oči, u iskrenom i autentičnom ljudskom dijalogu… kad vas čovek preko puta vas razume i vi razumete njega i krećete da vibrirate u skladnom ritmu… i ništa više nije važno, postoji taj trenutak, vi i on, momenat kad razgovor postaje lekovit, kad zaista radite ono što vam je posao, kad potpuno imate čoveka “ovde i sada”, kada je otvoren kanal komunikacije, kad više ne postoji faktor vreme niti mesto, samo vi i čovek preko puta, kad su vaše reči prave i on ih razume, i njegova osećanja jasna i vi ih prepoznajete… i lako se krećete kroz njegovu priču, kad znate šta radite i gde biste da ga povedete… i sigurno koračate po projektovanom putu… i svaki put kao prvi put, jer uvek je to drugi čovek, i druga priča, u nečem slična kao neke koje ste čuli, u nečem različita ali uvek nova… to je taj trenutak kad imate situaciju u rukama, i svu pažnju sagovornika, kad vidite u očima njegovim da je tu, da zbog sebe navija za vas u vašoj želji da nadjete način da doprete do njega, da vas prati, da vam veruje, da veruje sebi da može, da zna, da se upravo podseća svoje zaboravljene snage i moći, da vam veruje kao drugom ljudskom biću ma koliko da ranije nije verovao jer su ga uvek prevarili ali spreman je da sada poveruje vama… i to je fantastično, sa tim nema šale… dragocen je taj trenutak čiste ljubavi čoveka za čoveka, poverenja, zajedničke želje da mu bude dobro… i  slučajno su karte tako podeljene da vi pomažete njemu (možda će on sledeći put vama ili već sutra nekom drugom), ljubav je univerzalna… bitno je ne prekinuti niz… i vi ste samo slučajni medijator, svetlost na nečijem putu, vaše je da probate, da učinite sve što je u vašoj moći… njegovo je koliko će da primi i zadrži kad zatvori vrata ordinacije i proguta ga život koji ga povredjuje.

Vi možete samo do tih vrata… kao dobar roditelj… da  podržite, otpustite i verujete… kao u prvaka koga ste dopratili do školske kapije i rekli mu uplašenom – “ ja mogu samo dovde, sad moraš sam”.